ponedjeljak, 28. svibnja 2012.

Kome treba svjetlost, nama ili umjetninama?

PIŠE Maja Đelalija
Ispravila, dopunila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Svjetlost prenosi informacije iz svijeta u naše oči i mozak. Iako je svjetlost potrebna da bismo vidjeli umjetnine, ona pridonosi njihovom propadanju. Papir će na suncu brzo požutjeti i postati krt. Obojene tkanine izložene svjetlu blijede. Proces propadanja moguće je kontrolirati, no da bismo znali kako moramo ga razumjeti.

Što je, uopće, svjetlost?

Svjetlost je oblik energije. Vidljiva svjetlost je dio elektromagnetskog zračenja koje je ljudskom oku vidljivo. Obuhvaća valne duljine između 400 nm i 720 nm. Infracrveno zračenje obuhvaća EM zračenje s valnim duljinama od 750 nm do 1 mm, a ultraljubičasto od 400 nm do 10 nm.


Iako naše oko reagira na vrlo ograničen raspon valnih duljina, ono odlično raspoznaje sitne razlike unutar tog raspona. Te razlike nazivamo bojama. [1] Svaka spektralna boja ima svoju valnu duljinu.

Premda nam se čista bijela svjetlost čini bezbojna, ona sadrži sve boje vidljivog spektra. Kada bijela svjetlost padne na neki predmet, samo se neke boje reflektiraju. Reflektirane boje pridonose našoj percepciji predmeta. Crna površina potpuno apsorbira bijelu svjetlost, dok bijela površina u jednakoj mjeri reflektira sva valna područja bijele svjetlosti.

Kako svjetlost djeluje?

Tri su čimbenika važna u ovom procesu: količina UV zračenja u svjetlosnom izvoru, intenzitet osvjetljenja i vrijeme izlaganja predmeta [2]. Mehanizmi koji taj proces opisuju su: fotokemijske reakcije i efekt zagrijavanja [3].

Fotokemijske reakcije su kemijske reakcije potaknute, pomognute ili ubrzane izlaganjem svjetlosti. One uzrokuju promjene u molekularnoj strukturi osvijetljenog predmeta. Treba upamtiti da je svjetlost oblik energije. Molekule u predmetu apsorbiraju svjetlosnu energiju. Ako je ona jednaka ili veća od tzv. energije aktivacije (energija potrebna da bi molekula stupila u reakciju sa drugim molekulama), molekula prelazi u pobuđeno stanje. "Višak" energije može se manifestirati kao toplina ili svjetlost, može dovesti do kidanja veza unutar molekule, uzrokovati preraspodjelu atoma unutar molekule ili se prenijeti na drugu molekulu. Oksidacija je reakcija u kojoj "pobuđena" molekula prenosi energiju na molekulu kisika, koja potom stupa u reakciju s drugim molekulama i pokreće štetne kemijske reakcije. EM zračenje nižih valnih duljina ima veliku energiju (UV zračenje). Ta je energija bliska ili čak premašuje energiju aktivacije molekula u predmetu, što znači da može poticati fotokemijsku degradaciju predmeta. To, međutim, ne znači da je zračenje viših valnih duljina bezopasno. Naprotiv, apsorbirana energija IC zračenja uzrokuje zagrijavanje predmeta, a to ubrzava započete procese degradacije. Ne manje važno, zagrijavanje uzrokuje dimenzionalne promjene u materijalu i migraciju vlage u predmetu.

Sunčeva svjetlost ima visok udio UV zraka. I umjetni izvori svjetlosti mogu biti opasni. Primjerice, halogene i fluorescentne lampe emitiraju u UV dijelu spektra. UV zračenje treba potpuno eliminirati iz okoliša u kojemu se predmet čuva. Zastori mogu pomoći da se eliminira dio UV zračenja iz Sunčeve svjetlosti. Dodatnu zaštitu pružit će UV folije na prozorskim staklima. Fluorescentne lampe mogu se staviti u posebne navlake koje filtriraju UV zračenje. Predmet se može pohraniti u vitrinu izrađenu od stakla koje ne propušta UV zrake.

Kome treba svjetlost, nama ili umjetninama?

Svjetlost u muzejima i galerijama ne treba umjetninama, već ljudima koji ih dolaze gledati. Važno je shvatiti da se oštećenja predmeta uzrokovana svjetlom ne mogu eliminirati, ali se mogu svesti na prihvatljivu mjeru. Budući da su posljedice djelovanja svjetlosti kumulativne, oštećivanje se može usporiti ograničavanjem vremena izlaganja predmeta i reguliranjem intenziteta osvjetljenja.

Razdoblja intenzivnog osvjetljenja ili dugotrajnog izlaganja predmeta svjetlu treba dovesti u ravnotežu s razdobljem slabijeg osvjetljenja [4]. Kod osjetljivih predmeta jako je važno reducirati vrijeme izlaganja. Postoje različita rješenja: predmeti u stalnom postavu mogu se rotirati s predmetima iz depoa, vitrine se mogu prekriti, svjetlo se može paliti na senzor, vrijeme za posjete može se ograničiti...

Vitrina prekrivena tkaninom (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Je li blic štetan?

Na ulazu u muzej ili crkvu često možemo vidjeti znak zabrane korištenja fotoaparata s blicom. Uvriježeno je mišljenje da jaka svjetlost koju blic proizvodi može oštetiti osjetljive umjetnine i dokumente. Je li to doista tako?


Istraživanje Martina H. Evansa iz 1994. godine pokazalo je da količina osvjetljenja koju predmeti prime u galerijskim uvjetima (50 lx) tijekom jednog dana odgovara količini svjetla koju proizvede 7000 bliceva. Preporučena razina rasvjete za slike iznosi 200 lx, a to odgovara količini svjetla koju u jednom danu proizvede 30000 "običnih" bliceva. Istraživanje Davida Saundersa godinu dana kasnije potvrdilo je Evansove tvrdnje. Njegova su mjerenja pokazala da jedno "okidanje" blica s udaljenosti od 2.5 metara odgovara jednoj sekundi galerijske rasvjete. [5]

Dok god je broj "okidanja" blica manji od nekoliko stotina na dan, njihov utjecaj na umjetnine je zanemariv. Jedina opasnost prijeti ako se blic koristi na maloj udaljenosti od umjetnine. Naravno, kustosi imaju razloga za brigu ako svjetlost koju blic proizvodi sadrži UV zrake, no to najčešće nije slučaj.

- - -

Bilješke
[1] "Svjetlost", Wikipedia 
[2] "Lighting for Exhibitions", Museums and Galleries NSW
[3] PATKUS, Beth Lindblom, "Protection from Light Damage"
[5] EVANS, Martin H., "Amateur Photographers in Art Galleries: Assessing the harm done by flash photography"


Ažurirano 8. travnja 2017. (S. M. Sunara)

subota, 19. svibnja 2012.

Kad umjetnina putuje na izložbu...

PIŠE Josipa Marić
Ispravila, dopunila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Muzeji danas često posuđuju svoje zbirke ili pojedine umjetnine. To konzervatore-restauratore stavlja pred velike izazove. Kako spriječiti oštećivanje umjetnina u transportu? Što učiniti u slučaju nezgode? Može li se baš svaka umjetnina dati na posudbu?


S takvim pitanjima nisu suočeni samo muzejski konzervatori-restauratori. Krajem prosinca prošle godine s kolegama sam posjetila izložbu "Tizian, Tintoretto, Veronese, veliki majstori renesanse" u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu. Većina umjetnina prikazanih na toj izložbi pripada Crkvi. Netko je trebao otići u crkve i samostane, skinuti slike s oltara i zidova, zapakirati ih i dopremiti u Zagreb. Pretpostavljam da je taj zadatak bio povjeren lokalnim konzervatorima-restauratorima. I nas bi sutra mogao čekati takav posao.

Nathan Stolow posvetio je jedno poglavlje svoje knjige Conservation and Exhibitions: Packing, Transport, Storage, and Environmental Considerations standardima i konzervatorskim smjernicama za posudbu i transport umjetnina. U nastavku teksta donosim sažetak tog poglavlja [1].

Od čega krenuti?

Prije nego što se donese odluka o tome hoće li se predmet dati na posudbu, treba utvrditi u kakvom je stanju, odnosno može li podnijeti transport. Na posudbu, dakako, neće ići svaki predmet.

Kad je muzej odlučio dati svoju svoju umjetninu na posudbu, treba osnovati odbor za provedbu tog posla. Odbor odlučuje o tome kako će se predmet transportirati (kojim prijevoznim sredstvom), kako će biti zapakiran te kako će se kontrolirati mikroklimatski uvjeti tijekom transporta. U odboru bi trebao biti jedan konzervator-restaurator.

Od ustanove koja traži posudbu muzej treba prikupiti informacije o tome kako postupaju s izlošcima i u kakvim ih uvjetima izlažu. Ustanova, primjerice, mora jamčiti da će u izložbenom prostoru osigurati primjerene mikroklimatske uvjete.

Jedan od preduvjeta za posudbu je sklapanje ugovora ili sporazuma o posudbi. Ugovor u pravilu sadrži izvješće o stanju predmeta, zahtjeve u vezi pakiranja i mikroklimatskih uvjeta, opis načina transportiranja i načina predaje, imena odgovornih osoba i stupanj njihovog autoriteta, opis procedure za slučaj nezgode te imena ljudi koji odlučuju o konkretnim problemima. U slučaju da se predmet tijekom posudbe uništi ili ošteti, ustanova koja ga je posudila snosi novčanu i krivičnu odgovornost.

Pakiranje nije tako jednostavno!

Konzervator-restaurator daje smjernice za pakiranje, transport i prezentaciju, kao i za postupanje u slučaju nezgode. Njegov je zadatak sastaviti izvješće o stanju predmeta prije pakiranja. Ukoliko prati predmet tijekom transporta, on će sastaviti i izvješće o stanju predmeta nakon otvaranja sanduka za transport. Poželjno je da konzervator-restaurator nazoči pakiranju, prati umjetninu tijekom transporta te da bude prisutan prilikom otvaranja sanduka. Kako to izgleda, možemo vidjeti u videu "Jan Gossaert's Self Portrait: Preparing Art to go on Loan". Video dokumentira skidanje i pakiranje slike Portret muškarca Jan Gossaerta. Slika pripada Muzeju Currier, a 2010. godine bila je posuđena Muzeju Metropolitan za izložbu "Man, Myth and Sensual Pleasures: Jan Gossaert's Renaissance".



Umjetnina se ne može samo "ubaciti" u sanduk; treba je pažljivo pripremiti za transport. Kod slika na platnu, grafika, crteža i fotografija poleđinu predmeta treba zaštititi komadom čvrstog kartona ili lesonita. Slike na platnu ne bi smjele biti prejako napete. Staklo treba skinuti i zamijeniti akril plastičnim staklom, i to onim koji upija UV zrake. Ako je odlučeno da se staklo ne skida, treba ga oblijepiti selotejpom. Važno je provjeriti smještaj slike u okviru da ne bi došlo do klizanja ili pomicanja. Bilo bi dobro da se prije stavljanja slike u okvir u utor okvira postave trake od pjenaste gume ili drugog amortizirajućeg materijala, npr. filca. Slike na drvu nerijetko treba prenositi u sanducima s kontrolom mikroklime, jer burno reagiraju na promjene relativne vlažnosti i temperature.

Trodimenzionalni predmeti, poput skulptura, namještaja, etnografskih predmeta ili predmeta umjetničkog obrta, iziskuju specijalnu pripremu i nešto drugačiji način pakiranja. Ako je to moguće, predmet treba rastaviti na dijelove. Dijelovi se pakiraju zasebno, no treba ih propisno obilježiti i priložiti im dokument u kojemu je objašnjeno kako se spajaju. Kod teških predmeta prvo treba vidjeti kako je raspoređena težina, a zatim treba poduprijeti kritične točke. Složene konstrukcije s neobičnim izbočinama treba pažljivo umotati. Krhke dijelove treba osigurati.

Tekstilni predmeti, kostimi i sl. pakiraju se tako da se između njih stave listovi beskiselinskog papira. Predmeti se prije pakiranja mogu umotati, rastrti ili namotati na valjak. (Nešto slično vidjeli smo u Kozici.) U svakom slučaju, treba izbjegavati presavijanje.

I arheološki predmeti zahtijevaju specijalan pristup. Ako su metalni dijelovi podložni koroziji ili su osjetljivi na atmosferske utjecaje, predmete prvo treba zatvoriti u vreć(ic)e s odgovarajućim sredstvom za isušivanje. Tako će se relativna vlažnost održati na niskoj razini.

Materijali koji se koriste za pakiranje trebaju biti adaptirani na isti stupanj relativne vlažnosti i temperature na koje je adaptiran predmet. Da bi se to postiglo, otprilike tri tjedna treba ih držati u istom ambijentu s umjetninom.


Bilo kakva kutija ili?

Nathan Stolow detaljno opisuje materijale i način izrade sanduka za transport, no ja ću ovdje izdvojiti samo neke od njegovih smjernica.

Stolow ističe da sanduci za pakiranje trebaju biti od novog materijala. Najboljom smatra drvenu konstrukciju ("kostur") sa stranicama od vodootporne šperploče. Sanduci se mogu raditi i od drugih materijala, poput čvrstog kartona s valovitim središtem, plastike ili metala. Jakost i debljina "kostura" i stijenki ovisi o težini, dimenzijama i krhkosti predmeta. Sanduk bi trebao imati drške za hvatanje ili barem poprečne letve koje će rukovanje olakšati i učiniti ga sigurnijim. Kod velikih sanduka, baza bi trebala biti odignuta od poda da viličar može podignuti sanduk. S obzirom da treba izbjegavati vibracije i udarce, stranice sanduka ne bi se smjele spajati čavlima – kopče su puno bolje rješenje. Sanduk treba biti označen međunarodno prepoznatljivim simbolima ("lomljivo", "zaštititi od vlage" i sl.). Treba mu označiti dimenzije i težinu te navesti adresu pošiljatelja i odredišnu adresu. Na sanduku bi trebale biti upute za otvaranje (istaknuti koja se strana sanduka polaže na pod i gdje je poklopac).

Što se tiče transporta, njega obavljaju specijalizirane tvrtke. Jedna takva tvrtka posluje i u Hrvatskoj. Važno je napomenuti da se umjetnina, kad dođe na odredište, ne vadi odmah iz sanduka. Prije otvaranja treba sačekati između 12 i 24 sata. To osobito vrijedi ako je sanduk neko vrijeme bio izložen hladnim ili toplim uvjetima – tako će se spriječiti klimatski šok ili kondenzacija.

Iz svega navedenog vidimo da je pakiranje i transportiranje umjetnina izrazito složen posao kojemu treba posvetiti puno pažnje i planiranja.

- - -

Bilješke
[1] STOLOW, Nathan (preveo: Denis VOKIĆ), "Standardi i konzervatorske smjernice za transport umjetnina i izložbe", objavljeno u: Tehnike preventivnog konzerviranja muzejskih predmeta, Zagreb : Muzejski dokumentacijski centar, 2003.

ponedjeljak, 14. svibnja 2012.

Ilegalni odljevi i nedopuštena trgovina kulturnim dobrima

PIŠE Dominik Rajčević
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Londonska aukcijska kuća Christie's nedavno je s dražbe povukla kopije dviju Meštrovićevih skulptura, Žena u molitvi i Sanjarenje [1]. Dvije su skulpture bile predstavljene kao originali i kao takve su ih namjeravali prodati. Prijevaru je spriječila Rumjana Meštrović, snaha velikoga kipara. Niska cijena (1500 – 5000 funti) i loša kvaliteta brončanih odljeva pobudili su kod nje sumnju. Gospođa Meštrović je znala da je kipar u svojoj darovnici iz 1952. godine zabranio umnožavanje skulpture Žena u molitvi. Nekoliko legalnih odljeva te skulpture čuva se u Hrvatskoj, SAD-u i Velikoj Britaniji. Nadalje, "prava" skulptura Sanjarenje izrađena je od kamena. Slučaj je istražila i prijavila aukcijskoj kući, a kada nije dobila odgovor, zaprijetila je da će uključiti policiju. Skulpture su tada povučene s dražbe.

Ivan Meštrović, Žena u molitvi (fotografija preuzeta iz članka objavljenog u Večernjem listu)

Odljevi – laka meta za falsifikatore?

Skulpture ponuđene na dražbi u aukcijskoj kući Christie's su ilegalni odljevi, načinjeni bez odobrenja Meštrovića ili njegovih nasljednika, koji su nositelji autorskih prava na kiparevu ostavštinu. Iako stručno pojmovlje još nije ujednačeno, mogli bismo ih nazvati kopijama. Kopije treba razlikovati od replika. Replikom se smatra svaka imitacija kulturnoga dobra ili njegovoga prepoznatljivog dijela, bez obzira na mjerilo u kojemu je izrađena. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (članak 66) propisuje da odobrenje za izradu replike daje autor ili nadležno tijelo [2].

Da bi načinili brončani odljev, "varalicama" treba samo kalup. Kalup se može pribaviti na različite načine. Izvorni se kalup može ukrasti, "posuditi", neovlašteno umnožiti... Kalup se može "uzeti" s postojeće skulpture, što je protuzakonito, no lako izvedivo kod skulptura koje se nalaze na otvorenom prostoru, bez stalnog nadzora. Razlika između originala i kopije je vrlo mala. Ako se za izradu kopije koristi ista slitina od koje je načinjen izvornik, razliku je (gotovo) nemoguće otkriti.

Ovo nije problem kod skulptura rađenih u kamenu i drvu, jer njih kipari rade sami. To znači da se na skulpturi razaznaje umjetnikov rukopis. Majstor je morao na tisuće puta udariti macom o dlijeto da bi dobio željenu formu. Moglo bi se reći da je nemoguće izraditi dva identična kamena ili drvena kipa. Vidimo da u tom slučaju ne vrijedi ona stara: "Sve je to na isti kalup."

Vratimo se još jednom Meštroviću. U članku koji je Vjesnik objavio povodom pedesete godišnjice njegove smrti, Ljiljana Čerina, muzejska savjetnica i kustosica Atelijera Meštrović, izjavila je sljedeće: "Moram naglasiti da je Meštrović mijenjao svoj stav o odljevima. Kao student, bio je gladan i nije imao novca za lijevanje. Naprosto je u određenim trenucima u većem broju lijevao ono što je mogao dobro prodati. Kasnije je Meštrović, kad je materijalno ojačao, mijenjao svoj odnos prema odljevima. Najgore je bilo razdoblje kad je zaključio da lijevanjem u bronci razbije gips i da na taj način onemogući daljnje lijevanje. To je po mome sudu bio najgori trenutak, ali hvala Bogu to je kratko trajalo. Kasnije je sam vodio brigu o tome koliko toga lijeva, te je promišljao o formi – koja forma ide ili ne ide u bronci – kao i o završenosti djela."

Ivan Meštrović (fotografija preuzeta odavde)

"Kad je sastavio darovnicu, 1952. godine, jako je dobro znao zašto je nešto bilo za odljev, a zašto nešto nije. Bio je jasan i glasan i točno je rekao što se smije, a što ne smije lijevati. Trebali bismo se voditi njegovim mislima. Može se zaključiti da se Ivan Meštrović ipak negdje odredio kako su tri odljeva u bronci dovoljna za jedno djelo. I da ih više ne bi smjelo biti. No njegova je supruga dopustila da se, primjerice, Vestalka lijeva u deset primjeraka. Danas nositelji autorskih prava, nasljednici su ti koji odlučuju o tome. Mi nismo suci, no kao stručnjaci koji se bave životom i djelom Ivana Meštrovića, smatramo da moramo poštivati njegovu želju. Isto tako, mora se poštivati Zakon o autorskim pravima i mi sigurno ne bismo lijevali skulpture bez suglasnosti svih nasljednika i nositelja autorskih prava." [3]

Kako se boriti protiv nedopuštene trgovine kulturnim dobrima?

Razmjena informacija ključni je alat u borbi protiv ilegalne trgovine kulturnim dobrima. Jako je važno istražiti podrijetlo umjetničkog djela. Veliki broj zemalja posjeduje baze podataka o nestalim ili otuđenim predmetima. Sumnjive predmete možemo provjeriti u registru kulturnih dobara. Zanimljivo je spomenuti da je na web-stranici Ministarstva kulture nedavno objavljen Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

UNESCO-ov ured u Veneciji izradio je 15-minutni edukacijski film o borbi protiv nedopuštene trgovine kulturnim dobrima u jugoistočnoj Europi. Film je objavljen i na mrežnim stranicama Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Gubitkom kulturne baštine, gubi se povijesni identitet zemlje, navodi se u tom filmu. Upozorava se da su mjesta s kojih se otima kulturna baština najčešće arheološki lokaliteti i vjerski objekti. Godine 1970. donesena je UNESCO-ova Konvecija o mjerama zabrane i sprječavanja nezakonitog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara. Njezin je cilj bio suzbiti ili umanjiti nedopuštenu trgovinu kulturnim dobrima. Svaka nova zemlja koja potpiše, tj. usvoji ovaj dokument pomaže u borbi protiv krijumčarenja umjetnina. Evo nekoliko mjera koje pomažu u toj borbi:

  • Stvaranje nacionalnih registara kulturnih dobara
  • Pomno dokumentiranje i fotografiranje kulturnog dobra
  • Digitalizacija umjetničkih zbirki
  • Ograničenje trgovine, tj. izvoza/uvoza kulturnih dobara
  • Suradnja država u borbi protiv nedopuštene trgovine
  • Nadzor i licenciranje arheoloških nalazišta
  • Obuka profesionalaca za uredno izvršavanje svojega posla
  • Upoznavanje javnosti sa mjerama zaštite i rukovanja umjetninama te pozivanje na educiranje svih ostalih (djeca, turisti...)

Vrjednije zbirke trebalo bi dodatno osigurati alarmima, video nadzorom i sl. [4]

- - -

Bilješke
[1] PERŠIĆ, Jana, "Christie’s nudio lažne skulpture Ivana Meštrovića", Večernji list, 21. travnja 2012.
[2] Ministarstvo kulture, propisi
[3] PERITZ, Romina, "Ostavio nam je svoja najbolja djela i muzeje, a uporno ga zanemarujemo", Vjesnik, 29. siječnja 2012.

srijeda, 2. svibnja 2012.

Popisivanje pokretnog inventara crkve sv. Ilije u Kozici

PIŠE Frances Dragičević
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: Ivan Alduk, Sagita Mirjam Sunara


U sklopu kolegija Preventivna konzervacija 1 sredinom mjeseca travnja posjetili smo crkvu sv. Ilije u Kozici. Cilj je bio popisati pokretni inventar crkve. Cjelodnevnu terensku nastavu organizirala je docentica Sagita Mirjam Sunara u suradnji s Ivanom Aldukom, pročelnikom Konzervatorskog odjela u Imotskom, i njegovom kolegicom Katarinom Cvitanić. S nama je na teren pošla Nataša Treursić, apsolventica na Odjelu za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. Nataša specijalizira konzerviranje i restauriranje papira. Njezin je zadatak bio pregledati knjige koje se čuvaju u crkvi.

Iz Splita smo krenuli rano ujutro, dobro raspoloženi. Nakon sat i po ugodne vožnje, uz oblačno nebo i povremene pljuskove, pod velikim brdom s lijeve strane autoceste ugledali smo malu kamenu građevinu okruženu čempresima i hrastovima: to je župna crkva sv. Ilije, sagrađena između 1765. i 1785. godine. Krajem devedesetih godina uz crkvu je podignut betonski zvonik koji jako nagrđuje njezin izgled.

Konzervatori Ivan Alduk i Katarina Cvitanić pred crkvom su nam održali kratko predavanje o povijesti tog lokaliteta. Nakon toga nam je profesorica Sunara objasnila što je naš zadatak. Trebali smo opisati i fotografirati predmete koji se nalaze u crkvi, a zatim izraditi smjernice za njihovo čuvanje, tj. pohranu.

Unutrašnjost crkve sv. Ilije u Kozici

Moja kolegica Filipa Sršen bila je zadužena za popisivanje tekstilnih predmeta. Pročitajte zanimljiv članak o problematici očuvanja starog crkvenog ruha.

Svaki je predmet trebalo fotografirati

Zasukali smo rukave svojih bijelih kuta i prionuli poslu. U crkvi ima različitih predmeta: zastava koje se nose u procesijama, kaleža, pokaznica, liturgijskih knjiga, svijećnjaka, svećeničkog ruha, oslikanih drvenih skulptura... Ti su predmeti izrađeni od različitih materijala: tekstil, metal, papir, drvo... Profesorica Sunara je svakom studentu dodijelila nekoliko umjetnina koje će fotografirati, te opisati njihov izgled i očuvanost.

Za fotografiranje su bili zaduženi Ivan Alduk i profesorica Sunara. Iz crkve su iznijeli jednu drvenu klupu i postavili je uz zid. Izabrali su onu stranu crkve koja nije izložena suncu. Na zid su potom zalijepili komad tvrdog sivkastog papira. Papir je "padao" preko klupe, a služio im je kao pozadina za fotografiranje.


Konzervatori su nam pomagali kod opisivanja i davali vrijedne savjete. Na metalnim predmetima (pokaznice, kandila, kaleži i sl.) tražili smo žigove; preko njih se mogu identificirati radionice koje su proizvele predmete. Budući da smo do sada uglavnom učili kako se opisuju štafelajne slike i drvene skulpture, trebalo je savladati rječnik pojmova koji se koriste pri opisivanju liturgijskog posuđa i ruha. Kalež se, primjerice, sastoji od čaše, čvora (nodus) i podnožja, dok se svijećnjak sastoji od nogu, postolja, čvora (čvorova), prstenova, košarice, tanjurića i šiljka. Kod tekstilnih je predmeta osobito izazovno bilo odrediti materijale od kojih su načinjeni, kao i tehnike ukrašavanja: broširanje, apliciranje...

Žigovi na srebrnom kaležu

Ja sam trebala opisati četiri predmeta: drvenu oslikanu skulpturu svete Marije s lijevog bočnog oltara i tri procesijske zastave. Jedna od njih, s prikazom sv. Ilije na jednoj i Presvetog sakramenta na drugoj strani, bila je osobito oštećena. Izvukli smo je iz ormarića koji se nalazi uz desni zid crkve. Bila je jako zgužvana i na više mjesta pokidana. Slike su izvedene u tehnici ulja na platnu.

Iako smo svaki predmet trebali vratiti na mjesto na kojem smo ga našli, profesorica Sunara je odlučila da ćemo tu zastavu drugačije pohraniti kako bismo spriječili njeno daljnje oštećivanje.

Opisivanje skulpture Sv. Marije

Kako se čuvaju predmeti od tekstila

Kod tekstilnih je predmeta jako važno odabrati pravilan način pohrane i kontrolirati uvjete u kojima se čuvaju. Tekstil je vrlo osjetljiv na (jako) svjetlo, vlagu i insekte. Tekstilne predmete treba zaštititi od prašine. Ne bi se smjeli čuvati s metalnim predmetima, jer ih korozivni produkti mogu onečistiti.

Način na koji će se tekstilni predmet pohraniti ovisi o vrsti tkanine, dimenzijama predmeta i stupnju oštećenja. Tekstilni se predmeti mogu vješati, polagati horizontalno u ladičare i kutije ili, pak, namatati na kartonske valjke ili čvrste plastične cijevi [1]. U tom je slučaju poželjno da valjak ili cijev ima što veći promjer da se vlakna ne bi lomila ili, ako je predmet oslikan, da slikani sloj ne bi raspucao.

Zastava s prikazom svetog Ilije i Presvetog sakramenta

Budući da je cilj naše terenske nastave bilo popisivanje predmeta u crkvi, nismo ponijeli materijale za pakiranje i pohranu: trebalo je improvizirati. Profesorica Sunara uzela je veliki komad bugačice koji nam je služio kao podloga za fotografiranje tekstilnih predmeta. Bugačicu je "smotala" u valjak, a krajeve pričvrstila papirnom ljepljivom trakom. Unutrašnjost valjka ispunili smo zgužvanim kartonskim papirom, da bi zadržao svoj oblik. Zastavu smo zatim pažljivo namotali na valjak i omotali Melinex folijom. Folije smo imali tek toliko da možemo omotati zastavu; da smo pri ruci imali više materijala, omotali bismo i valjak. Na foliju smo zalijepili natpis "Ne diraj, oštećeno", u nadi da ćemo tako predmet zaštititi od nesavjesnog rukovanja. Valjak sa zastavom pohranili smo u tamni, suhi kutak crkvenoga kora. Tu će čekati svoj red za konzerviranje i restauriranje.

Zastava je omotana oko valjka koji smo izradili od velikog komada bugačice

Cjelodnevno druženje s imotskim konzervatorima zaključili smo zajedničkom fotografijom ispred ulaza u crkvu sv. Ilije. S nestrpljenjem čekamo nove radne pothvate!


- - -

Bilješke