PIŠE Josipa Krolo
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara
U sklopu kolegija Preventivna konzervacija 1 profesorica Sunara je organizirala dvodnevnu terensku nastavu u Zagrebu koja je uključivala sudjelovanje u radionici o očuvanju i restauriranju audiovizualne baštine te posjet Crescatu, tvrtki specijaliziranoj za materijale za preventivnu zaštitu. O zanimljivim predavanjima s radionice pisat će moje kolegice Ana Marija, Viktoria i Benedikta, a ja ću se osvrnuti na ono što smo čuli i vidjeli u Crescatu.
Crescat se bavi distribucijom materijala i opreme za restauraciju i preventivnu konzervaciju. Prema riječima gospodina Krešimira Jadre, direktora tvrtke, Crescat želi osigurati kvalitetne i pristupačne proizvode za dugoročno sigurnu pohranu i(li) restauraciju umjetnina. Proizvodi koje nude raznoliki su, od arhivskih kutija, mapa i fascikla, materijala za zaštitu fotografija i negativa, papira, kartona i folija do restauratorskog pribora i opreme, mjernih instrumenata, uređaja za reguliranje vlažnosti zraka i namještaja za izlaganje i pohranu umjetnina.
Kroz dva predavanja koja nam je gospodin Krešo održao naučili smo puno korisnih stvari. Prvo je predavanje bilo posvećeno materijalima za zaštitu arhivske građe, knjiga, fotografija i negativa. U drugom je predavanju govorio o uređajima za mjerenje temperature, relativne vlažnosti i jakosti svjetla.
Naučili smo, primjerice, razliku između beskiselinskog papira i papira za trajno čuvanje. Većina papira koji su danas dostupni na tržištu imaju pH između 6.5 i 7, drugim riječima: nisu kiseli. Papiri i kartoni koji se koriste za pohranu umjetnina, međutim, trebaju zadovoljiti još neke uvjete. Važno je da ne sadrže lignin. Još važnije, trebaju biti blago lužnati, odnosno imati pH između 7,5 i 8,5. To se postiže dodavanjem pufera (kalcij karbonat ili magnezij karbonat). Budući da se alkalne zalihe s vremenom troše, i takav će papir jednom postati kisel no do toga neće doći tako brzo kao kod običnih papira i kartona. (Razlika između puferiranih i nepuferiranih materijala lijepo je objašnjena u Crescatovom katalogu koji smo dobili na poklon; objašnjenje možete naći i na njihovoj web stranici.) U Crescatu se može kupiti specijalni flomaster uz pomoć kojega se jednostavno može provjeriti da li je papir lužnat ili kiseo.
Gospodin Krešo nam je objasnio da se knjige nikako ne smiju izlagati na ravnoj podlozi, tj. potpuno otvorene (pod kutem od 180˚), jer se tako oštećuje hrbat. Knjiga treba biti izložena na specijalnom stalku 'M' presjeka s laganim nagibom od 25 stupnjeva. Stalak mora podupirati cijelu knjigu. Na tržištu su dostupne prozirne trake koje stranice knjige drže otvorenima. Žalosna je činjenica što se kod nas knjige još uvijek najčešće izlažu na ravnoj podlozi, što pridonosi njihovom propadanju.
Arhivske kutije trebale bi biti odgovarajuće veličine – zbog ekonomičnost (u depoima uvijek nedostaje prostora), ali i zato da pohranjeni materijal ne bi udarao o stijenke kutije prilikom prenošenja. Kutije moraju biti dovoljno čvrste da podnesu mehanička oštećenja. Poželjno je da se mogu sastaviti bez upotrebe ljepila. Ako su spojene ljepilom, ono bi moralo biti pH neutralno, a kod lijepljenja knjiga i reverzibilno. Zanimljiva osobina arhivskih kutija, osobito korisna za podrumske i prizemne depoe, jest njihova 24-satna otpornost na vodu. To znači da se karton tijekom 24 sata neće "raskvasiti", a to konzervatorima-restauratorima daje dovoljno vremena da spase pohranjeni materijal.
Očuvanje fotografskih materijala predstavlja osobit izazov. Naučili smo, primjerice, da se fotografije ne bi smjele čuvati u "običnim" albumima ili PVC uložnicama za fascikle. Samo su tri vrste plastičnih materijala prikladne za njihovo čuvanje: poliester, polipropilen i polietilen. Ne samo to; za pohranu fotografija smiju se koristiti samo materijali koji su prošli tzv. PAT test (Photographic Activity Test). Test pokazuje hoće li ispitivani materijal (kemijski) oštetititi fotografije, negative, slajdove, filmske vrpce itd. Materijali koji nisu prošli PAT test ne smiju doći u doticaj s fotografskim materijalima.
Svjetlost šteti umjetninama, ponajviše predmetima od tekstila i papira. Dnevna je svjetlost osobito opasna pa većina galerija i muzeja na prozore stavlja sjenila i zastore. Osim toga, na stakla se stavlja UV folija. Gospodin Krešo nam je pokazao svjetlomjer (luxmetar) i objasnio kako radi. Pokazao nam je i uređaj za mjerenje temperature i vlage, tzv. termohigrometar, naglasivši pritom da restauriranu umjetninu treba vratiti u siguran i stabilan okoliš, u protivnom restauratorski zahvat nema puno smisla.
Naučili smo ponešto i o materijalima za pakiranje umjetnina. Primjerice, plastične folije s mjehurićima, koje se koriste za sprečavanje mehaničkih oštećenja prilikom transporta, ne bi se smjele se koristiti za "trajno" pakiranje umjetnina, jer nisu kemijski stabilne. Melinex folija je odličan izbor. Neki se predmeti mogu umotati u Tyvek. Umotamo li predmet u beskiselinski papir prije pohrane u kutiju, produljit ćemo mu životni vijek.
Osobno mi je najzanimljiviji bio digitalni USB mikroskop Dino-Lite. Mikroskop je povezan s računalom (slika se gleda na monitoru), može raditi fotografije i videosminke. Jako je praktičan, što otvara niz mogućnosti za istraživanja – i igru.
Svoje zabavno i poučno predavanje gospodin Krešo je zaključio riječima da su skuplji i kvalitetniji materijali za preventivnu konzervaciju dugoročno isplativiji, jer je bolje spriječiti nego liječiti. Nismo se mogli ne složiti s njim.
Posjet Crescatu dao nam je kvalitetnu podlogu za daljnje učenje o preventivnoj konzervaciji. Profesoricu Sunaru je osobito veselilo to što smo sve materijale i alate mogli vidjeti uživo, a ne na slajdovima pa je najavila da će i iduće godine dovesti brucoše u posjet gospodinu Kreši i njegovim kolegama.
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara
U sklopu kolegija Preventivna konzervacija 1 profesorica Sunara je organizirala dvodnevnu terensku nastavu u Zagrebu koja je uključivala sudjelovanje u radionici o očuvanju i restauriranju audiovizualne baštine te posjet Crescatu, tvrtki specijaliziranoj za materijale za preventivnu zaštitu. O zanimljivim predavanjima s radionice pisat će moje kolegice Ana Marija, Viktoria i Benedikta, a ja ću se osvrnuti na ono što smo čuli i vidjeli u Crescatu.
Crescat se bavi distribucijom materijala i opreme za restauraciju i preventivnu konzervaciju. Prema riječima gospodina Krešimira Jadre, direktora tvrtke, Crescat želi osigurati kvalitetne i pristupačne proizvode za dugoročno sigurnu pohranu i(li) restauraciju umjetnina. Proizvodi koje nude raznoliki su, od arhivskih kutija, mapa i fascikla, materijala za zaštitu fotografija i negativa, papira, kartona i folija do restauratorskog pribora i opreme, mjernih instrumenata, uređaja za reguliranje vlažnosti zraka i namještaja za izlaganje i pohranu umjetnina.
U Crescatovom izložbenom salonu dočekali su nas gospodin Krešimir Jadro, direktor tvrtke, i njegov kolega Alan Andreis
Naučili smo, primjerice, razliku između beskiselinskog papira i papira za trajno čuvanje. Većina papira koji su danas dostupni na tržištu imaju pH između 6.5 i 7, drugim riječima: nisu kiseli. Papiri i kartoni koji se koriste za pohranu umjetnina, međutim, trebaju zadovoljiti još neke uvjete. Važno je da ne sadrže lignin. Još važnije, trebaju biti blago lužnati, odnosno imati pH između 7,5 i 8,5. To se postiže dodavanjem pufera (kalcij karbonat ili magnezij karbonat). Budući da se alkalne zalihe s vremenom troše, i takav će papir jednom postati kisel no do toga neće doći tako brzo kao kod običnih papira i kartona. (Razlika između puferiranih i nepuferiranih materijala lijepo je objašnjena u Crescatovom katalogu koji smo dobili na poklon; objašnjenje možete naći i na njihovoj web stranici.) U Crescatu se može kupiti specijalni flomaster uz pomoć kojega se jednostavno može provjeriti da li je papir lužnat ili kiseo.
Gospodin Krešo nam je pokazao arhivske kutije različitih veličina i oblika
Sa zanimanjem smo pratili njegovo izlaganje
Gospodin Krešo nam je objasnio da se knjige nikako ne smiju izlagati na ravnoj podlozi, tj. potpuno otvorene (pod kutem od 180˚), jer se tako oštećuje hrbat. Knjiga treba biti izložena na specijalnom stalku 'M' presjeka s laganim nagibom od 25 stupnjeva. Stalak mora podupirati cijelu knjigu. Na tržištu su dostupne prozirne trake koje stranice knjige drže otvorenima. Žalosna je činjenica što se kod nas knjige još uvijek najčešće izlažu na ravnoj podlozi, što pridonosi njihovom propadanju.
Arhivske kutije trebale bi biti odgovarajuće veličine – zbog ekonomičnost (u depoima uvijek nedostaje prostora), ali i zato da pohranjeni materijal ne bi udarao o stijenke kutije prilikom prenošenja. Kutije moraju biti dovoljno čvrste da podnesu mehanička oštećenja. Poželjno je da se mogu sastaviti bez upotrebe ljepila. Ako su spojene ljepilom, ono bi moralo biti pH neutralno, a kod lijepljenja knjiga i reverzibilno. Zanimljiva osobina arhivskih kutija, osobito korisna za podrumske i prizemne depoe, jest njihova 24-satna otpornost na vodu. To znači da se karton tijekom 24 sata neće "raskvasiti", a to konzervatorima-restauratorima daje dovoljno vremena da spase pohranjeni materijal.
Očuvanje fotografskih materijala predstavlja osobit izazov. Naučili smo, primjerice, da se fotografije ne bi smjele čuvati u "običnim" albumima ili PVC uložnicama za fascikle. Samo su tri vrste plastičnih materijala prikladne za njihovo čuvanje: poliester, polipropilen i polietilen. Ne samo to; za pohranu fotografija smiju se koristiti samo materijali koji su prošli tzv. PAT test (Photographic Activity Test). Test pokazuje hoće li ispitivani materijal (kemijski) oštetititi fotografije, negative, slajdove, filmske vrpce itd. Materijali koji nisu prošli PAT test ne smiju doći u doticaj s fotografskim materijalima.
Svjetlost šteti umjetninama, ponajviše predmetima od tekstila i papira. Dnevna je svjetlost osobito opasna pa većina galerija i muzeja na prozore stavlja sjenila i zastore. Osim toga, na stakla se stavlja UV folija. Gospodin Krešo nam je pokazao svjetlomjer (luxmetar) i objasnio kako radi. Pokazao nam je i uređaj za mjerenje temperature i vlage, tzv. termohigrometar, naglasivši pritom da restauriranu umjetninu treba vratiti u siguran i stabilan okoliš, u protivnom restauratorski zahvat nema puno smisla.
Naučili smo ponešto i o materijalima za pakiranje umjetnina. Primjerice, plastične folije s mjehurićima, koje se koriste za sprečavanje mehaničkih oštećenja prilikom transporta, ne bi se smjele se koristiti za "trajno" pakiranje umjetnina, jer nisu kemijski stabilne. Melinex folija je odličan izbor. Neki se predmeti mogu umotati u Tyvek. Umotamo li predmet u beskiselinski papir prije pohrane u kutiju, produljit ćemo mu životni vijek.
Osobno mi je najzanimljiviji bio digitalni USB mikroskop Dino-Lite. Mikroskop je povezan s računalom (slika se gleda na monitoru), može raditi fotografije i videosminke. Jako je praktičan, što otvara niz mogućnosti za istraživanja – i igru.
Svoje zabavno i poučno predavanje gospodin Krešo je zaključio riječima da su skuplji i kvalitetniji materijali za preventivnu konzervaciju dugoročno isplativiji, jer je bolje spriječiti nego liječiti. Nismo se mogli ne složiti s njim.
Posjet Crescatu dao nam je kvalitetnu podlogu za daljnje učenje o preventivnoj konzervaciji. Profesoricu Sunaru je osobito veselilo to što smo sve materijale i alate mogli vidjeti uživo, a ne na slajdovima pa je najavila da će i iduće godine dovesti brucoše u posjet gospodinu Kreši i njegovim kolegama.
Zajednička fotografija ispred izložbenog salona tvrtke Crescat
