Poster prezentacije terenske nastave u crkvi sv. Josipa (sv. Lazara) u Trogiru

PIŠE: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


Na poziv fra Šime Škibole i zamolbu kolege Jurice Matijevića, potkraj travnja povela sam grupu studenata prve godine konzervacije-restauracije u posjet crkvi sv. Josipa (nekoć sv. Lazara) na Čiovu. Pridružila nam se asistentica Lana Kekez. Naš je zadatak bio urediti potkrovlje u kojemu se čuvaju stare, odbačene umjetnine i predmeti za koje u crkvi nema mjesta.

Kanonske tablice, stari svijećnjaci, kandila, polomljeni relikvijari – sve sve se to nalazilo u kartonskim kutijama u potkrovlju crkve. Između kutija su bile naslagane slike, drvene skulpture, još svijećnjaka, nekoliko antependija i starih podokvira, postamenti za procesijske kipove, ostaci prošlogodišnjih jaslica... Svi su ti predmeti bili nagurani na jednu stranu tavana. S druge je strane, ispred dviju velikih polica prislonjenih uz zid, prostor bio prazan. Police su, prema naputku Jurice Marijevića, izrađene desetak dana prije našeg dolaska i na njih je trebalo posložiti umjetnine.

Posjet crkvi sv. Josipa na Čiovu organizirala sam u sklopu kolegija Uvod u konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva 2. Terenska je nastava održana nekoliko dana nakon 10. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije, u sklopu koje je i ove godine upriličena izložba postera. Nažalost, nitko od splitskih studenata nije sudjelovao na izložbi. Da se to ne bi ponovilo iduće godine, brucošima sam dala zanimljiv zadatak: trebali su izraditi poster prezentaciju terenske nastave u Trogiru. Najbolji poster, rekla sam im, bit će prikazan na studentskoj konferenciji u Zagrebu.

Studenti do sada nisu imali priliku, tj. obavezu, raditi poster prezentacije pa sam im savjetovala da pogledaju postere prezentirane na bijenalnoj konferenciji Međunarodnog instituta za restauriranje u Istanbulu i Beču, kao i postere sa studentskih konferencija.

U nastavku donosim tekstove dvaju postera; autorice su Karmen Milić i Anja Mihotović.

. . . . . . . . . . . . . . .

Subota u crkvi sv. Josipa (sv. Lazara) na Čiovu

PIŠE: Karmen Milić
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Jedne subote krajem travnja studenti prve godine konzervacije-restauracije stigli su u crkvu sv. Josipa (nekoć sv. Lazara) na Čiovu sa zadatkom da urede zbirku koja je pohranjena na njezinom tavanu. Terenska je nastava organizirana u sklopu kolegija Uvod u konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva 2 koji vodi docentica Sagita Mirjam Sunara.

Sakristija crkve sv. Josipa nalazi se iza glavnog oltara, koji je dijeli od ostatka crkve. Uske zavojite stepenice u kutu prostorije vode na tavan. Tamo su, pod drvenim krovištem i debelim slojem prašine, ležali metalni i drveni svijećnjaci, slike svetaca svih veličina, kanonske tablice s pozlaćenim okvirima, drvene obojene skulpture svetaca, knjige uvezane u kožu, koje je vlaga prilično oštetila... Ti su predmeti bili izmiješani sa starim podokvirima i božićnim jaslicama, ostacima pokućstva i postamentima za skulpture koje se nose u procesijama.  

Cilj pothvata:

Uvođenje reda u taj mikro-kaos. Drugim riječima, tavan je trebalo očistiti i urediti, predmete koji nemaju umjetničku vrijednost izdvojiti i pohraniti na drugo mjesto, a umjetnine očistiti i pohraniti na police.

Otkud početi? 

Na teren je stiglo desetero studenata u pratnji docentice Sagite Mirjam Sunare i asistentice Lane Kekez. Naoružani rukavicama i kistovima za otprašivanje, uz nezaobilaznu pomoć usisivača, okupili smo se oko velike hrpe na tavanu. Odmah je bilo jasno da je prostor preskučen za toliki broj ljudi: sve je umjetnine trebalo spustiti u crkvu i tamo ih očistiti, a tavan pripremiti za njihov povratak.

Čišćenje, stabiliziranje slikanog sloja, fotografiranje

Podijelili smo se u dvije grupe: jedna je grupa bila zadužena za čišćenje tavana, a druga se trebala pozabaviti umjetninama. Da bismo izbjegli sudaranje prilikom prenošenja umjetnina u crkvu, a i da bismo ubrzali posao, formirali smo "lanac" i dodavali predmete jedni drugima. Iako inventar nije bio obeshrabrujuće velik, bilo je fascinantno koliko se (zapravo) predmeta nalazilo u tom malom prostoru. Najbrojniji su bili svijećnjaci (svih veličina i vrsta), a ni kanonske tablice nisu zaostajale. Predmete smo iznosili više od sat vremena; nakon toga smo se uhvatili čišćenja.

U početku nas je vrijeme poslužilo pa se otprašivanje moglo obavljati ispred crkve. Koristili smo kistove različitih veličina i tvrdoće (ovisno o stanju predmeta, tj. stabilnosti oslikane površine). Stakla na kanonskim tablicama i slikama čistili smo vatenim štapićima s vodom, a pozlaćene i obojene površine white spiritom. Dok se većina studenata bavila kanonskim tablicama, svijećnjacima i manjim komadima drvene plastike, dvije studentice otkrile su kutiju sa starim knjigama uvezanim u kožu. Knjige su bile jako oštećene pa je s njima trebalo pažljivo postupati.

Nažalost, vrijeme nam taj dan nije bilo naklonjeno; počela je padati kiša pa se čišćenje moralo nastaviti u crkvi. Oltarna menza pretvorena je u stol za prvu pomoć: tamo se podljepljivala nestabilna polikromija.

Za to je vrijeme nekoliko studenata na tavanu otprašivalo predmete koji se, zbog svoje veličine, nisu mogli prenijeti u crkvu: dvije drvene obojene skulpture i tri antependija, od kojih je jedan bio kožni. Kad je taj posao priveden kraju, trebalo je očistiti pod i drvene police koje je svećenik dao izraditi nekoliko tjedana prije našeg dolaska. Budući da kiseline iz drva mogu oštetiti predmete, police su nakon čišćenja obložene Melinex folijom.

Nakon fotografiranja, svi su predmeti vraćeni na tavan i uredno pohranjeni na police. Kad je i to bilo gotovo, pospremili smo svoje materijale i vratili crkvene klupe na mjesto (klupe su nam služile kao radna površina).

Po(r)uke

Svoj smo zadatak uspješno obavili: tavan je očišćen i pospremljen. Ipak, da bi se predmetima produljio životni vijek, treba učiniti puno više. Predmeti su još uvijek izloženi naglim promjenama relativne vlažnosti i temperature; da bi se to promijenilo, trebalo bi adaptirati potkrovlje crkve ili ih pohraniti na prikladnije mjesto. Još važnije od toga; predmeti nisu zaštićeni od nebrige i nepažnje. Jedini lijek za to je educiranje vlasnika.

Crkva sv. Josipa (sv. Lazara) na Čiovu jedna je od brojnih sakralnih građevina u Hrvatskoj. Svaka od tih građevina ima svoj tavan, podrum ili neku drugu prostoriju u kojoj se čuvaju predmeti koji se više ne koriste u kultu; predmeti koji predstavljaju dio naše sakralne i kulturne baštine. Zbog loših uvjeta u kojima se nalaze, ti su predmeti nerijetko prepušteni propadanju. S njima propada i dio naše povijesti. Vrlo često, sve što je potrebno da se povijest otme zaboravu jest polica, krpa – i jedna subota.

. . . . . . . . . . . . . . .

Preventivna zaštita sakralne zbirke crkve sv. Josipa (Lazara) na otoku Čiovu

PIŠE: Anja Mihotović
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


U sklopu kolegija o konzerviranju i restauriranju štafelajnih slika i polikromiranog drva, studenti prve godine konzervacije-restauracije sudjelovali su u terenskoj nastavi u crkvi sv. Josipa (sv. Lazara) na otoku Čiovu pored Trogira. Zadatak je bio urediti potkrovlje iznad sakristije i tamo primjereno pohraniti crkvene predmete koji su, zbog neprikladnih uvjeta u kojima su se nalazili, ubrzano propadali. U skladu s mogućnostima i vremenom, poduzeli smo osnovne mjere preventivne zaštite: prostor i umjetnine smo očistili, predmete uredno pohranili i sve fotografski dokumentirali.

Predradnje

Budući da svako pomicanje umjetnine predstavlja rizik (može doći do oštećenja), prije rukovanja predmetom treba obaviti nekoliko predradnji. Najprije bismo se trebali upoznati s predmetom, odnosno utvrditi od čega je i kako napravljen, te gdje su mu slabe točke. Unaprijed moramo odrediti i pripremiti (očistiti) prostor na koji ćemo ga odložiti. Moramo odrediti put kretanja i pobrinuti se da na njemu nema zapreka.

Prilikom rukovanja trebamo koristiti zaštitnu odjeću i rukavice – pamučne ili, još bolje, nitrilne. Vlaga, masnoća i soli u našoj koži mogu oštetiti površinu predmeta. Osim toga, naše ruke nikada nisu potpuno čiste, a predmet ne smjemo zaprljati. Rukavice trebamo nositi i zbog vlastita zdravlja, jer (i) predmeti mogu sadržavati štetne tvari, poput plijesni, insekticida i dr.

Čišćenje i stabilizacija slikanog sloja

Predmete smo prenijeli iz potkrovlja u prostor crkve i rasporedili po klupama: štafelajne slike na jednu stranu, drvene skulpture na drugu, kanonske tablice na treću i tako redom: liturgijske knjige, ukrasne okvire, svijećnjake... Velike predmete, poput antependija, nismo prenosili.

Prije nego što ćemo pristupiti čišćenju, trebalo je odrediti gradbene materijale i procijeniti stanje površine: je li ona osjetljiva na otapala, koliko je slikani sloj stabilan, kakva su oštećenja prisutna... Čišćenje smo započeli otprašivanjem, koristeći meke kistove da ne bi došlo do mehaničkih oštećenja. Stakla na kanonskim tablicama čistili smo vodom, a za površinsko čišćenje pozlaćenih ukrasnih okvira, drvenih obojenih skulptura, metalnih predmeta i sl. koristili smo white spirit. Dijelove slikanog sloja koji su prijetili ispadanjem osigurali smo podljepljivanjem toplom tutkalnom otopinom.

Uređenje depoa

Potkrovlje je prije vraćanja umjetnina trebalo očistiti i pripremiti. Predmete koji nemaju umjetničku vrijednost uredno smo složili na jednu stranu tavana. Nekoliko tjedana prije našeg dolaska svećenik je dao izraditi dva velika metalna okvira s drvenim policama. Police smo iščetkali, usisali i obložili beskiselinskom folijom (Melinex). Nismo željeli da predmeti budu u doticaju s drvetom, jer ono otpušta kiseline. Štetna isparavanja iz drva osobito su opasna za predmete od metala.

Prije vraćanja na tavan, sve smo predmete fotografirali. Veće i teže predmete pohranili smo na donje police, a manje i lakše na gornje. Svijećnjake smo grupirali prema tipu i postavili uspravno. Antependije smo prislonili uz zid i međusobno odijelili komadima stiropora. Na polici nije bilo mjesta za sve slike, pa smo neke prislonili uz policu, licem na lice. Na gornje smo police pohranili kanonske tablice, manje komade drvene plastike i knjige. Nažalost, nismo imali dovoljno Melinexa da prekrijemo policu i tako zaštitimo predmete od prašine.

Zaključak

Na tavanima naših crkava nalazi se puno predmeta koji se više ne koriste u kultu, no koje bismo trebali čuvati zbog njihove vrijednosti – estetske, povijesnoumjetničke, dokumentarne... Pravilna pohrana, povremeno čišćenje i održavanje prostora urednim osnovne su su – i vrlo jednostavne! – mjere preventivne zaštite sakralnih zbirki. Osim toga, sve bi predmete trebalo popisati, a popis periodično ažurirati. Tako bi se dobio uvid u stanje predmeta, a ako neka umjetnina nestane, to bi se na vrijeme uočilo.

Izrada kutija za pohranu

PIŠU Lena Bošković i Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


Jedan od načina na koji se predmeti mogu zaštititi od štetnih vanjskih utjecaja je pohranjivanje u kutije. Na prošlom smo satu dobili zanimljiv zadatak: trebali smo izraditi kutije za pohranu deset kanonskih tablica iz crkve Marijina Rođenja u Muću Donjem. Izrada kutija dio je projekta preventivne zaštite te sakralne zbirke.

Radili smo dva tipa kutija: jednodjelnu kutiju s preklopnicama (tzv. one-piece enclosure with corner flaps; predložak je dostupan na stranici Northeast Document Conservation Centera) i dvodijelnu kutiju s kutovima ojačanim ljepljivom trakom (predložak je dostupan na stranici Kanadskog instituta za restauriranje, "CCI Notes: Making Protective Enclosures for Books and Paper Artifacts).

Razmjestili smo klupe i podijelili se u dvije grupe. Svaka je grupa dobila jednu kanonsku tablicu. Prva je grupa radila kutiju s preklopnicama, a druga dvodijelnu kutiju. Za izradu kutija koristili smo muzejski pH-neutralni karton debljine 1.1 mm, težine 800 g/m2.

Najprije je trebalo izmjeriti dimenzije kanonske tablice i olovkom iscrtati konture kutije na kartonu. Kutije smo izrezivali skalpelom, a prilikom rezanja služili smo se metalnim ravnalima i trokutom.

Izrezivanje

Sljedeći je korak bilo savijanje kartona (biganje). Linije savijanja urezali smo, tj. utisnuli u karton uz pomoć teflonske špatule.

"Urezivanje" linija teflonskom špatulom

Savijanje

Grupa koja je radila dvodjelnu kutiju na kraju je trebala zalijepiti uglove baze i poklopca ljepljivom trakom. Korištena je pamučna ljepljiva traka s ljepilom koje se aktivira vodom.

Vana i Josipa lijepe uglove kutije

Dora pokazuje gotovu kutiju s poklopcem

Josip, Matea, Ana Marija i Viktoria izradili su kutiju s preklopnicama

Tablice su savršeno "upale" u svoje kutije pa smo bili jako zadovoljni obavljenim poslom.

Radionica o zaštiti i restauraciji AV baštine (2. dio)

PIŠU: Sagita Mirjam Sunara, Ana Marija Šćepanović i Viktoria Cetinić


Daniel Rafaelić: Potraga za hrvatskom filmskom baštinom u njemačkim filmskim arhivima

Predavanje Daniela Rafaelića o potrazi za filmskom ostavštinom producenta i režisera Franje Ledića studentima je bilo najzanimljivije. U središtu Rafaelićeve priče je crno-bijeli nijemi film iz 1919. godine, Angelo Das Mysterium des Schlosses (Angelo misterij Zmajgrada). Premda je sačuvano tek 45 nepovezanih sekundi filma, Rafaelić je uspio rekonstruirati njegov sadržaj, pa i okolnosti u kojima je nastao.

Daniel Rafaelić, povjesničar filma

Najprije je potražio tzv. cenzorni karton filma. U tom su dokumentu popisani svi međunaslovi (riječ je o nijemom filmu pa se radnja odvija po činovima), što pomaže kod rekonstruiranja sadržaja. Navedeno je i trajanje svakog čina – iz toga se može zaključiti koliko je sačuvani fragment mali (ili velik!) u odnosu na cijeli film.

Periodika je još jedan važan izvor za istraživače. Ledić je svoj film oglašavao dosta agresivno pa reklame nalazimo u svim važnijim strukovnim časopisima toga vremena. Kroz novinske članke i reklame Rafaelić je doznao ponešto o okolnostima nastanka filma, primjerice to da je snimljen u Berlinu.

Budući da je Ledić uvijek napominjao da je film nastao prema knjizi, Rafaelić je i to potražio. Knjigu je pronašao u Nacionalnoj biblioteci u Berlinu.

Film Angelo Das Mysterium des Schlosses nastao je prema Ledićevoj knjizi (slika je preuzeta s ove stranice)

Više o Franji Lediću možete doznati u članku "Nepoznati život Franje Ledića... ili priča o genijalnom filmskom megalomanu". Ovdje ćemo samo spomenuti da je nakon povratka u Hrvatsku pokušao pokrenuti domaću filmsku industriju. Godine 1925. osnovao je Ocean film, kasnije preimenovan u Jadran-film. U Zagrebu je osnovao tzv. filmski grad – naš prvi kompleks filmskih studija. Glavna zgrada kompleksa danas je u jako lošem stanju, ali je predviđena za zaštitu.

Priča o Ledićevoj ostavštini prilično je tužna. Njegov sin Gerhard naslijedio je većinu stvari, no ništa nije sačuva(n)o. Rafaelić je potajno uspio fotografirati plakat filma Angelo misterij Zmajgrada u Ledićevom stanu. Danas je i taj plakat izgubljen, a fotografija snimljena mobitelom jedini je dokaz o njegovom postojanju. Potraga za hrvatskom filmskom baštinom, zaključio je Rafaelić, jako je složena. Uključuje pretraživanje filmskih arhiva, državnog arhiva, arhiva Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu... Nijemci imaju jako razvijenu svijest o potrebi arhiviranja i čuvanja svoje baštine. Na tome bismo i mi trebali raditi.


Leila Topić: Očuvanje radova medijskih umjetnika u Muzeju suvremene umjetnosti

Nakon projekcije kratkog filma o Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (MSU), kustosica Leila Topić govorila je o medijskoj umjetnosti i izazovima njezina očuvanja. Najšire rečeno, medijska umjetnost je ona umjetnost koja propituje svoj medij. Jezgru Medijske zbirke MSU-a čine radovi rane kompjutorske grafike prikupljeni tijekom pet međunarodnih izložbi naslovljenih "Nove tendencije" (1961. – 1973.). Problem prikazivanja tih radova je to što više ne postoje računala na kojima su izrađeni. Drugi problem je njihovo očuvanje; djelo sada može restaurirati samo restaurator papira, jer je tehnologija kojom je nastalo "otišla" zajedno s prvim kompjutorom.

Kustosica Leila Topić, MSU

Koncem 60-ih godina prošloga stoljeća znanstvenik i umjetnik Vladimir Bonačić postavio je na kruništu robne kuće Nama interaktivni zapis koji se mijenjao; bio je to prvi medijski rad u našoj povijesti umjetnosti. Bonačić je surađivao s Ivanom Piceljem, a u zbirci MSU-a nalazi se njihov zajednički rad elektronski (računalno programirani) objekt T4. Kod takvog je djela važno sačuvati njegov integritet, no problem nastaje kada treba nabaviti elektronske dijelove iz 1968. godine koji danas, vjerojatno, ne postoje. Restauratorima ne preostaje ništa drugo nego da krenu u obilazak buvljaka.

Radovi Andreje Kulunčić uključuju hardver, softver i namještaj. Dokumentiranje ovoga rada može nam pomoći da ga sačuvamo za buduće generacije. Treba zabilježiti ne samo postavljanje i materijale od kojih je rad napravljen, već njegovu bit, umjetnikovu nakanu... Neizmjerno je važno uspostaviti interdisciplinranu suradnju između umjetnika, kustosa, restauratora i, u slučaju (novo)medijske umjetnosti, ljudi koji barataju informacijskim znanjima i vještinama – to je jedino jamstvo da će rad biti očuvan i prezentiran onako kako ga je umjetnik zamislio.

L. Topić završila je izlaganje duhovitim slajdom: "Students! If you have work that looks like rubbish*/garbage/waste/debris please label it clearly before you leave the building at night or it may be disposed of by the cleaning team who are brilliant but are not art critics.

*Alternatively, if your work looks like rubbish but you don't want it to, please seek tutorial advice." 

Radionica o zaštiti i restauraciji AV baštine (1. dio)

PIŠU: Sagita Mirjam Sunara i Benedikta Vilenica 
Uvodna napomena: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Studenti prve godine u ljetnom semestru prate nastavu iz kolegija Preventivna konzervacija 1. Na prvom ih predavanju obično upoznam s programom kolegija; nakon toga razgovaramo o definiciji pojma preventivno konzerviranje i pokušavamo ga objasniti primjerima iz prakse. Ove je godine početak bio nešto drugačiji. Nekoliko dana prije početka ljetnog semestra otputovala sam sa studentima u Zagreb; tamo smo sudjelovali u radionici o zaštiti i restauraciji audiovizualne (AV) baštine koju je organizirao Saša Tkalec iz Društva za zaštitu i razvoj baštine. Sutradan smo imali zakazan susret s Krešimirom Jadrom iz tvrtke Crescat, o čemu ste mogli čitati u prethodnom postu.

Studenti 1. godine konzervacije-restauracije na radionici o zaštiti i restauraciji AV baštine koju je organizirao Saša Tkalec iz Društva za zaštitu i razvoj baštine (snimila: S. M. Sunara)

Radionica je bila podijeljena u dva dijela. Jutro je bilo rezervirano za predavanja i projekcije restauriranih dokumentarnih filmova Krste Papića. Prikazan je i sjajni animirani film Zlatka Boureka Bećarac. U poslijepodnevnim je satima organiziran posjet Studiju Ater gdje su se sudionici radionice upoznali s postupkom skeniranja filmskih vrpci i digitalnog restauriranja skenirane građe. Aterovci su nedavno na You Tubeu objavili video zapis jutarnjih predavanja. (Hvala, Mirela Budimić!)

U ovom postu donosimo kratki prikaz predavanja dr. sc. Branka Bubenika, nekadašnjeg voditelja arhiva Hrvatske radiotelevizije, a u idućem sažetke predavanja Daniela Rafaelića, povjesničara filma, i Leile Topić, kustosice Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Nadamo se da će naši tekstovi pridonijeti buđenju svijesti o potrebi očuvanja (hrvatske) audiovizualne baštine.


Branko Bubenik: Zaštita audiovizualne dokumentacije

Pojam audiovizualni dokumenti rođen je na 10. kongresu UNESCO-a u Beogradu 1980. godine. Obuhvaća filmove i magnetoskopske vrpce raznih formata, analogne i digitalne videokasete te digitalne video diskove. Svi ti materijali imaju ograničen vijek trajanja pa treba pratiti njihovo stanje i pravovremeno organizirati kopiranje, tj. migraciju na nove medije.

Očuvanje AV dokumenata nije jedini izazov pred kojim se danas nalazimo. Očuvanje, tj. održavanje uređaja za njihovu reprodukciju, poput telekina – uređaja koji televizija koristi za pretvorbu filmske slike u televizijski elektronski signal – također predstavlja problem. Kada se neki dio telekina pokvari, ne možemo ga zamijeniti novim, jer se takvi dijelovi više ne proizvode. Smanjuje se i broj ljudi koji znaju servisirati telekina, kao i broj ljudi koji znaju na njima raditi. "To je veliko zlo (brzog) tehnološkog napretka," zaključio je Bubenik.

Telekino (preuzeto iz PPT-prezentacije B. Bubenika)

Naglasio je da je izrazito važno da svaka televizijska kuća ima svoju arhivu i da građu propisno čuva. Na zahtjev korisnika, TV arhivi trebaju omogućiti kvalitetnu reprodukciju AV dokumenata. Dao nam je i nekoliko korisnih savjeta za čuvanje filmskih dokumenata: trebaju biti pohranjeni u hladnom, suhom i čistom arhivskom spremištu. Što je temperatura niža, degradacija je sporija. Najvrednija se građa čuva u arhivskom frižideru. Jedini način da je se (trajno) spasi jest pravovremeno kopiranje, tj. migriranje na nove medije. Ipak, treba imati na umu da se kopiranjem uništava signal.

Na kraju smo ga pitali što se radi s originalima nakon kopiranja ili migracije; odgovorio je da originale treba trajno čuvati, jer je to osnovni princip arhivistike. Predložio je da se takvi dokumenti predaju na čuvanje Hrvatskom državnom arhivu.

Dr. sc. Branko Bubenik (snimila: S. M. Sunara)

Posjet Crescatu

PIŠE Josipa Krolo
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


U sklopu kolegija Preventivna konzervacija 1 profesorica Sunara je organizirala dvodnevnu terensku nastavu u Zagrebu koja je uključivala sudjelovanje u radionici o očuvanju i restauriranju audiovizualne baštine te posjet Crescatu, tvrtki specijaliziranoj za materijale za preventivnu zaštitu. O zanimljivim predavanjima s radionice pisat će moje kolegice Ana Marija, Viktoria i Benedikta, a ja ću se osvrnuti na ono što smo čuli i vidjeli u Crescatu.

Crescat se bavi distribucijom materijala i opreme za restauraciju i preventivnu konzervaciju. Prema riječima gospodina Krešimira Jadre, direktora tvrtke, Crescat želi osigurati kvalitetne i pristupačne proizvode za dugoročno sigurnu pohranu i(li) restauraciju umjetnina. Proizvodi koje nude raznoliki su, od arhivskih kutija, mapa i fascikla, materijala za zaštitu fotografija i negativa, papira, kartona i folija do restauratorskog pribora i opreme, mjernih instrumenata, uređaja za reguliranje vlažnosti zraka i namještaja za izlaganje i pohranu umjetnina.

U Crescatovom izložbenom salonu dočekali su nas gospodin Krešimir Jadro, direktor tvrtke, i njegov kolega Alan Andreis

Kroz dva predavanja koja nam je gospodin Krešo održao naučili smo puno korisnih stvari. Prvo je predavanje bilo posvećeno materijalima za zaštitu arhivske građe, knjiga, fotografija i negativa. U drugom je predavanju govorio o uređajima za mjerenje temperature, relativne vlažnosti i jakosti svjetla.

Naučili smo, primjerice, razliku između beskiselinskog papira i papira za trajno čuvanje. Većina papira koji su danas dostupni na tržištu imaju pH između 6.5 i 7, drugim riječima: nisu kiseli. Papiri i kartoni koji se koriste za pohranu umjetnina, međutim, trebaju zadovoljiti još neke uvjete. Važno je da ne sadrže lignin. Još važnije, trebaju biti blago lužnati, odnosno imati pH između 7,5 i 8,5. To se postiže dodavanjem pufera (kalcij karbonat ili magnezij karbonat). Budući da se alkalne zalihe s vremenom troše, i takav će papir jednom postati kisel no do toga neće doći tako brzo kao kod običnih papira i kartona. (Razlika između puferiranih i nepuferiranih materijala lijepo je objašnjena u Crescatovom katalogu koji smo dobili na poklon; objašnjenje možete naći i na njihovoj web stranici.) U Crescatu se može kupiti specijalni flomaster uz pomoć kojega se jednostavno može provjeriti da li je papir lužnat ili kiseo.

Gospodin Krešo nam je pokazao arhivske kutije različitih veličina i oblika

Sa zanimanjem smo pratili njegovo izlaganje

Gospodin Krešo nam je objasnio da se knjige nikako ne smiju izlagati na ravnoj podlozi, tj. potpuno otvorene (pod kutem od 180˚), jer se tako oštećuje hrbat. Knjiga treba biti izložena na specijalnom stalku 'M' presjeka s laganim nagibom od 25 stupnjeva. Stalak mora podupirati cijelu knjigu. Na tržištu su dostupne prozirne trake koje stranice knjige drže otvorenima. Žalosna je činjenica što se kod nas knjige još uvijek najčešće izlažu na ravnoj podlozi, što pridonosi njihovom propadanju.

Arhivske kutije trebale bi biti odgovarajuće veličine – zbog ekonomičnost (u depoima uvijek nedostaje prostora), ali i zato da pohranjeni materijal ne bi udarao o stijenke kutije prilikom prenošenja. Kutije moraju biti dovoljno čvrste da podnesu mehanička oštećenja. Poželjno je da se mogu sastaviti bez upotrebe ljepila. Ako su spojene ljepilom, ono bi moralo biti pH neutralno, a kod lijepljenja knjiga i reverzibilno. Zanimljiva osobina arhivskih kutija, osobito korisna za podrumske i prizemne depoe, jest njihova 24-satna otpornost na vodu. To znači da se karton tijekom 24 sata neće "raskvasiti", a to konzervatorima-restauratorima daje dovoljno vremena da spase pohranjeni materijal.

Očuvanje fotografskih materijala predstavlja osobit izazov. Naučili smo, primjerice, da se fotografije ne bi smjele čuvati u "običnim" albumima ili PVC uložnicama za fascikle. Samo su tri vrste plastičnih materijala prikladne za njihovo čuvanje: poliester, polipropilen i polietilen. Ne samo to; za pohranu fotografija smiju se koristiti samo materijali koji su prošli tzv. PAT test (Photographic Activity Test). Test pokazuje hoće li ispitivani materijal (kemijski) oštetititi fotografije, negative, slajdove, filmske vrpce itd. Materijali koji nisu prošli PAT test ne smiju doći u doticaj s fotografskim materijalima.

Svjetlost šteti umjetninama, ponajviše predmetima od tekstila i papira. Dnevna je svjetlost osobito opasna pa većina galerija i muzeja na prozore stavlja sjenila i zastore. Osim toga, na stakla se stavlja UV folija. Gospodin Krešo nam je pokazao svjetlomjer (luxmetar) i objasnio kako radi. Pokazao nam je i uređaj za mjerenje temperature i vlage, tzv. termohigrometar, naglasivši pritom da restauriranu umjetninu treba vratiti u siguran i stabilan okoliš, u protivnom restauratorski zahvat nema puno smisla.

Naučili smo ponešto i o materijalima za pakiranje umjetnina. Primjerice, plastične folije s mjehurićima, koje se koriste za sprečavanje mehaničkih oštećenja prilikom transporta, ne bi se smjele se koristiti za "trajno" pakiranje umjetnina, jer nisu kemijski stabilne. Melinex folija je odličan izbor. Neki se predmeti mogu umotati u Tyvek. Umotamo li predmet u beskiselinski papir prije pohrane u kutiju, produljit ćemo mu životni vijek.

Osobno mi je najzanimljiviji bio digitalni USB mikroskop Dino-Lite. Mikroskop je povezan s računalom (slika se gleda na monitoru), može raditi fotografije i videosminke. Jako je praktičan, što otvara niz mogućnosti za istraživanja – i igru.

Svoje zabavno i poučno predavanje gospodin Krešo je zaključio riječima da su skuplji i kvalitetniji materijali za preventivnu konzervaciju dugoročno isplativiji, jer je bolje spriječiti nego liječiti. Nismo se mogli ne složiti s njim.

Posjet Crescatu dao nam je kvalitetnu podlogu za daljnje učenje o preventivnoj konzervaciji. Profesoricu Sunaru je osobito veselilo to što smo sve materijale i alate mogli vidjeti uživo, a ne na slajdovima pa je najavila da će i iduće godine dovesti brucoše u posjet gospodinu Kreši i njegovim kolegama.

Zajednička fotografija ispred izložbenog salona tvrtke Crescat