PIŠU: Sagita Mirjam Sunara, Ana Marija Šćepanović i Viktoria Cetinić
Daniel Rafaelić: Potraga za hrvatskom filmskom baštinom u njemačkim filmskim arhivima
Predavanje Daniela Rafaelića o potrazi za filmskom ostavštinom producenta i režisera Franje Ledića studentima je bilo najzanimljivije. U središtu Rafaelićeve priče je crno-bijeli nijemi film iz 1919. godine, Angelo Das Mysterium des Schlosses (Angelo misterij Zmajgrada). Premda je sačuvano tek 45 nepovezanih sekundi filma, Rafaelić je uspio rekonstruirati njegov sadržaj, pa i okolnosti u kojima je nastao.
Najprije je potražio tzv. cenzorni karton filma. U tom su dokumentu popisani svi međunaslovi (riječ je o nijemom filmu pa se radnja odvija po činovima), što pomaže kod rekonstruiranja sadržaja. Navedeno je i trajanje svakog čina – iz toga se može zaključiti koliko je sačuvani fragment mali (ili velik!) u odnosu na cijeli film.
Periodika je još jedan važan izvor za istraživače. Ledić je svoj film oglašavao dosta agresivno pa reklame nalazimo u svim važnijim strukovnim časopisima toga vremena. Kroz novinske članke i reklame Rafaelić je doznao ponešto o okolnostima nastanka filma, primjerice to da je snimljen u Berlinu.
Budući da je Ledić uvijek napominjao da je film nastao prema knjizi, Rafaelić je i to potražio. Knjigu je pronašao u Nacionalnoj biblioteci u Berlinu.
Više o Franji Lediću možete doznati u članku "Nepoznati život Franje Ledića... ili priča o genijalnom filmskom megalomanu". Ovdje ćemo samo spomenuti da je nakon povratka u Hrvatsku pokušao pokrenuti domaću filmsku industriju. Godine 1925. osnovao je Ocean film, kasnije preimenovan u Jadran-film. U Zagrebu je osnovao tzv. filmski grad – naš prvi kompleks filmskih studija. Glavna zgrada kompleksa danas je u jako lošem stanju, ali je predviđena za zaštitu.
Priča o Ledićevoj ostavštini prilično je tužna. Njegov sin Gerhard naslijedio je većinu stvari, no ništa nije sačuva(n)o. Rafaelić je potajno uspio fotografirati plakat filma Angelo misterij Zmajgrada u Ledićevom stanu. Danas je i taj plakat izgubljen, a fotografija snimljena mobitelom jedini je dokaz o njegovom postojanju. Potraga za hrvatskom filmskom baštinom, zaključio je Rafaelić, jako je složena. Uključuje pretraživanje filmskih arhiva, državnog arhiva, arhiva Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu... Nijemci imaju jako razvijenu svijest o potrebi arhiviranja i čuvanja svoje baštine. Na tome bismo i mi trebali raditi.
Leila Topić: Očuvanje radova medijskih umjetnika u Muzeju suvremene umjetnosti
Nakon projekcije kratkog filma o Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (MSU), kustosica Leila Topić govorila je o medijskoj umjetnosti i izazovima njezina očuvanja. Najšire rečeno, medijska umjetnost je ona umjetnost koja propituje svoj medij. Jezgru Medijske zbirke MSU-a čine radovi rane kompjutorske grafike prikupljeni tijekom pet međunarodnih izložbi naslovljenih "Nove tendencije" (1961. – 1973.). Problem prikazivanja tih radova je to što više ne postoje računala na kojima su izrađeni. Drugi problem je njihovo očuvanje; djelo sada može restaurirati samo restaurator papira, jer je tehnologija kojom je nastalo "otišla" zajedno s prvim kompjutorom.
Koncem 60-ih godina prošloga stoljeća znanstvenik i umjetnik Vladimir Bonačić postavio je na kruništu robne kuće Nama interaktivni zapis koji se mijenjao; bio je to prvi medijski rad u našoj povijesti umjetnosti. Bonačić je surađivao s Ivanom Piceljem, a u zbirci MSU-a nalazi se njihov zajednički rad elektronski (računalno programirani) objekt T4. Kod takvog je djela važno sačuvati njegov integritet, no problem nastaje kada treba nabaviti elektronske dijelove iz 1968. godine koji danas, vjerojatno, ne postoje. Restauratorima ne preostaje ništa drugo nego da krenu u obilazak buvljaka.
Radovi Andreje Kulunčić uključuju hardver, softver i namještaj. Dokumentiranje ovoga rada može nam pomoći da ga sačuvamo za buduće generacije. Treba zabilježiti ne samo postavljanje i materijale od kojih je rad napravljen, već njegovu bit, umjetnikovu nakanu... Neizmjerno je važno uspostaviti interdisciplinranu suradnju između umjetnika, kustosa, restauratora i, u slučaju (novo)medijske umjetnosti, ljudi koji barataju informacijskim znanjima i vještinama – to je jedino jamstvo da će rad biti očuvan i prezentiran onako kako ga je umjetnik zamislio.
Daniel Rafaelić: Potraga za hrvatskom filmskom baštinom u njemačkim filmskim arhivima
Predavanje Daniela Rafaelića o potrazi za filmskom ostavštinom producenta i režisera Franje Ledića studentima je bilo najzanimljivije. U središtu Rafaelićeve priče je crno-bijeli nijemi film iz 1919. godine, Angelo Das Mysterium des Schlosses (Angelo misterij Zmajgrada). Premda je sačuvano tek 45 nepovezanih sekundi filma, Rafaelić je uspio rekonstruirati njegov sadržaj, pa i okolnosti u kojima je nastao.
Daniel Rafaelić, povjesničar filma
Najprije je potražio tzv. cenzorni karton filma. U tom su dokumentu popisani svi međunaslovi (riječ je o nijemom filmu pa se radnja odvija po činovima), što pomaže kod rekonstruiranja sadržaja. Navedeno je i trajanje svakog čina – iz toga se može zaključiti koliko je sačuvani fragment mali (ili velik!) u odnosu na cijeli film.
Periodika je još jedan važan izvor za istraživače. Ledić je svoj film oglašavao dosta agresivno pa reklame nalazimo u svim važnijim strukovnim časopisima toga vremena. Kroz novinske članke i reklame Rafaelić je doznao ponešto o okolnostima nastanka filma, primjerice to da je snimljen u Berlinu.
Budući da je Ledić uvijek napominjao da je film nastao prema knjizi, Rafaelić je i to potražio. Knjigu je pronašao u Nacionalnoj biblioteci u Berlinu.
Film Angelo Das Mysterium des Schlosses nastao je prema Ledićevoj knjizi (slika je preuzeta s ove stranice)
Više o Franji Lediću možete doznati u članku "Nepoznati život Franje Ledića... ili priča o genijalnom filmskom megalomanu". Ovdje ćemo samo spomenuti da je nakon povratka u Hrvatsku pokušao pokrenuti domaću filmsku industriju. Godine 1925. osnovao je Ocean film, kasnije preimenovan u Jadran-film. U Zagrebu je osnovao tzv. filmski grad – naš prvi kompleks filmskih studija. Glavna zgrada kompleksa danas je u jako lošem stanju, ali je predviđena za zaštitu.
Priča o Ledićevoj ostavštini prilično je tužna. Njegov sin Gerhard naslijedio je većinu stvari, no ništa nije sačuva(n)o. Rafaelić je potajno uspio fotografirati plakat filma Angelo misterij Zmajgrada u Ledićevom stanu. Danas je i taj plakat izgubljen, a fotografija snimljena mobitelom jedini je dokaz o njegovom postojanju. Potraga za hrvatskom filmskom baštinom, zaključio je Rafaelić, jako je složena. Uključuje pretraživanje filmskih arhiva, državnog arhiva, arhiva Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu... Nijemci imaju jako razvijenu svijest o potrebi arhiviranja i čuvanja svoje baštine. Na tome bismo i mi trebali raditi.
Leila Topić: Očuvanje radova medijskih umjetnika u Muzeju suvremene umjetnosti
Nakon projekcije kratkog filma o Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (MSU), kustosica Leila Topić govorila je o medijskoj umjetnosti i izazovima njezina očuvanja. Najšire rečeno, medijska umjetnost je ona umjetnost koja propituje svoj medij. Jezgru Medijske zbirke MSU-a čine radovi rane kompjutorske grafike prikupljeni tijekom pet međunarodnih izložbi naslovljenih "Nove tendencije" (1961. – 1973.). Problem prikazivanja tih radova je to što više ne postoje računala na kojima su izrađeni. Drugi problem je njihovo očuvanje; djelo sada može restaurirati samo restaurator papira, jer je tehnologija kojom je nastalo "otišla" zajedno s prvim kompjutorom.
Kustosica Leila Topić, MSU
Koncem 60-ih godina prošloga stoljeća znanstvenik i umjetnik Vladimir Bonačić postavio je na kruništu robne kuće Nama interaktivni zapis koji se mijenjao; bio je to prvi medijski rad u našoj povijesti umjetnosti. Bonačić je surađivao s Ivanom Piceljem, a u zbirci MSU-a nalazi se njihov zajednički rad elektronski (računalno programirani) objekt T4. Kod takvog je djela važno sačuvati njegov integritet, no problem nastaje kada treba nabaviti elektronske dijelove iz 1968. godine koji danas, vjerojatno, ne postoje. Restauratorima ne preostaje ništa drugo nego da krenu u obilazak buvljaka.
Radovi Andreje Kulunčić uključuju hardver, softver i namještaj. Dokumentiranje ovoga rada može nam pomoći da ga sačuvamo za buduće generacije. Treba zabilježiti ne samo postavljanje i materijale od kojih je rad napravljen, već njegovu bit, umjetnikovu nakanu... Neizmjerno je važno uspostaviti interdisciplinranu suradnju između umjetnika, kustosa, restauratora i, u slučaju (novo)medijske umjetnosti, ljudi koji barataju informacijskim znanjima i vještinama – to je jedino jamstvo da će rad biti očuvan i prezentiran onako kako ga je umjetnik zamislio.
L. Topić završila je izlaganje duhovitim slajdom: "Students! If you have work that looks like rubbish*/garbage/waste/debris please label it clearly before you leave the building at night or it may be disposed of by the cleaning team who are brilliant but are not art critics.
*Alternatively, if your work looks like rubbish but you don't want it to, please seek tutorial advice."
Nema komentara:
Objavi komentar