Što je preventivna konzervacija?

UVOD Sagita Mirjam Sunara, doc.


Nakon godinu dana, evo nas opet! Do kraja ljetnog semestra tekstove za naš blog pisat će Frances, Anamarija, Vanda, Josipa, Mateja, Dominik, Filipa, Ivana, Maja i Daniel, studenti prve godine konzervacije-restauracije. Za početak, zamolila sam ih da mi na jednom primjeru objasne značenje pojma "preventivna konzervacija". U sklopu kolegija Uvod u konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva 1 već smo naučili da se preventivna konzervacija definira kao neizravna aktivnost kojoj je cilj spriječiti, zaustaviti ili usporiti propadanje kulturne baštine stvaranjem uvjeta optimalnih za njezino očuvanje. Evo najzanimljivijih odgovora:

Ivana Vukadin: Zaštita od ptica

Već smo naviknuti na prizore ptica na žicama dalekovoda, na rasvjetnim stupovima, na krovovima kuća, na prozorima povijesnih građevina – to su za nas svakodnevne pojave. Prizori koji djeluju naizgled potpuno bezazleno, zar ne? Vrijeme je pokazalo da naši pernati prijatelji itekako ostavljaju traga na pločnicima, zidovima, fasadama i krovovima na kojima se okupljaju. Ta spoznaja poprima puno ozbiljnije značenje kada se primjeni na povijesne građevine i arhitektonska kulturna dobra.

Naime, riječ je o zagađenju fasada građevina ptičjim fekalijama, koje fizički nagrđuju površinu i, što je još važnije, kemijski razaraju strukturu materijala. Ukoliko je riječ o kamenu (kao na primjer u Dioklecijanovoj palači), kiseline iz izmeta ulaze u njegovu strukturu i nagrizaju ga, vremenom uzrokujući njegovo propadanje. Najčešći primjer borbe protiv "pernatih devastatora" je postavljanje metalnih ili plastičnih šiljaka na nadvratnike, zabate, arhitrave, razne grede i vijence ili bilo koji izbočeni dio fasade na koji ptica može sletjeti. Metalni šiljci zauzimaju prostor na koji bi ptica sletjela te je ona na ovaj način prisiljena potražiti drugo odmorište. S istim ciljem mogu se postaviti i žice pod naponom ili zaštitne mreže.

Ovo bi bio jedan od mnogih primjera preventivne konzervacije u svakodnevnom životu. Nije baš najsretnije rješenje za ptice, no budući da je zahvat privremen i povratan, vjerojatno će nova vremena donijeti nove, za njih manje agresivne, načine zaštite kulturnih dobara.

Detalj pročelja palače Cipci na Peristilu (foto: S. M. Sunara)

Josipa Marić: Kontrolirani mikroklimatski uvjeti

Cilj preventivne konzervacije je prepoznati i eliminirati uzročnike oštećenja, te smanjiti potecijalne rizike za kulturna dobra osmišljenom kontrolom njihova okoliša. Preventivna konzervacija uključuje kontroliranje uvjeta okoliša u kojem se predmet nalazi. Temperaturu, relativnu vlažnost i osvjetljenje treba prilagoditi materijalima od kojih je umjetnina napravljena. U preventivnu konzervaciju ubraja se i kontrola štetnika, pravilno rukovanje, izlaganje i pohrana umjetnina, njihovo pakiranje i transport te kontrola kriznih situacija. Svaka intervencija zahtijeva pomno planiranje, bili da se radi o intervenciji u/na okoliš u kojemu se predmet nalazi ili izravno na predmetu.

Uzmimo za primjer neki predmet organskog podrijetla koji se dugo čuvao u istim (stabilnim) mikroklimatskim uvjetima. Budući da nagla promjena mikroklime može rezultirati uništenjem predmeta, treba djelovati brzo i promišljeno, a često se traže i kreativna rješenja. Ukoliko je moguće, predmet treba premjestiti u prostor s istim ili sličnim mikroklimatskim uvjetima ili na mjestu improvizirati tzv. mikroklimatsku komoru u kojoj će uvjeti biti prilagođeni predmetu.

Vanda Krstinić: Zaštita spomenika na otvorenom

Spomenici koji se nalaze na otvorenom prostoru izloženi su brojnim negativnim utjecajima. Kvaliteta, odnosno onečišćenje zraka, jedan je od njih. Kisele kiše mogu uzrokovati velika oštećenja na vapnenačkom kamenu. Ako je kamen izložen kiši, produkti reakcije se ispiru. Ako je zaklonjen od kiše, produkti reakcije se akumuliraju pa se vremenom formiraju tvrde crne kore. Crna boja potječe od čestica ugljika nastalih izgaranjem fosilnih goriva.

Štetne, tj. topljive soli (sulfati, nitrati, kloridi) i organski "nametnici" poput gljivica, lišajeva ili viših biljaka također mogu uzrokovati oštećenja. Problemima tu nije kraj: pri niskim temperaturama voda u porama materijala se može zalediti, što rezultiranja slabljenjem materijala i oštećivanjem spomenika.

Kako, dakle, spriječiti propadanje spomenika na otvorenom prostoru? Možda bismo ih mogli zaštititi staklenim kutijama ili kutijama od prozirnog pleksiglasa. Pri tom bismo trebali osigurati prirodno provjetravanje, kako ne bi došlo do kondenzacije vlage.

Filipa Sršen: Spas za VHS kasete!

Uvođenjem CD-ova, VHS kaseta postala je zastarjela tehnologija. Jedan od načina čuvanja podataka pohranjenih na VHS kasetama je migracija, odnosno "prebacivanje" na novi medij. Podaci će se tako sačuvati, ali VHS kaseta neće. VHS kasete danas su postale nešto čime se bave restauratori.

VHS kasete su osjetljivi predmeti. Još nije utvrđeno kako i kojom brzinom propadaju materijali od kojih su načinjene. Uglavnom su rađene od plastike, a plastika nakon sedam godina postaje kruta i lomljiva, dok joj "puno" propadanje prijeti nakon stotinjak godina.

Treba voditi računa u kakvim se uvjetima VHS kasete čuvaju: temperatura niža od 17 °C i viša od 20 °C, relativna vlažnost niža od 30% i viša od 50%, prejaka svjetlost, prašina, sve to ima negativan utjecaj. Problem predstavljaju i magneti te željezo koje može korodirati, zatim naljepnice i natpisi koji se s vremenom raspadnu i zalijepe na druge dijelove.

Da bi ih se sačuvalo, kasete prije odlaganja trebaju biti očišćene i premotane, upakirane u odgovarajući otporni materijal i odložene na prikladno mjesto tako da se oslanjaju na manju plohu. Da bi im se produžio vijek trajanja, jednom godišnje kasete treba premotati i pregledati.