Kad umjetnina putuje na izložbu...

PIŠE Josipa Marić

Ispravila, dopunila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Muzeji danas često posuđuju svoje zbirke ili pojedine umjetnine. To konzervatore-restauratore stavlja pred velike izazove. Kako spriječiti oštećivanje umjetnina u transportu? Što učiniti u slučaju nezgode? Može li se baš svaka umjetnina dati na posudbu?

S takvim pitanjima nisu suočeni samo muzejski konzervatori-restauratori. Krajem prosinca prošle godine s kolegama sam posjetila izložbu "Tizian, Tintoretto, Veronese, veliki majstori renesanse" u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu. Većina umjetnina prikazanih na toj izložbi pripada Crkvi. Netko je trebao otići u crkve i samostane, skinuti slike s oltara i zidova, zapakirati ih i dopremiti u Zagreb. Pretpostavljam da je taj zadatak bio povjeren lokalnim konzervatorima-restauratorima. I nas bi sutra mogao čekati takav posao.

Nathan Stolow posvetio je jedno poglavlje svoje knjige Conservation and Exhibitions: Packing, Transport, Storage, and Environmental Considerations standardima i konzervatorskim smjernicama za posudbu i transport umjetnina. U nastavku teksta donosim sažetak tog poglavlja [1].

Od čega krenuti?

Prije nego što se donese odluka o tome hoće li se predmet dati na posudbu, treba utvrditi u kakvom je stanju, odnosno može li podnijeti transport. Na posudbu, dakako, neće ići svaki predmet.

Kad je muzej odlučio dati svoju svoju umjetninu na posudbu, treba osnovati odbor za provedbu tog posla. Odbor odlučuje o tome kako će se predmet transportirati (kojim prijevoznim sredstvom), kako će biti zapakiran te kako će se kontrolirati mikroklimatski uvjeti tijekom transporta. U odboru bi trebao biti jedan konzervator-restaurator.

Od ustanove koja traži posudbu muzej treba prikupiti informacije o tome kako postupaju s izlošcima i u kakvim ih uvjetima izlažu. Ustanova, primjerice, mora jamčiti da će u izložbenom prostoru osigurati primjerene mikroklimatske uvjete.

Jedan od preduvjeta za posudbu je sklapanje ugovora ili sporazuma o posudbi. Ugovor u pravilu sadrži izvješće o stanju predmeta, zahtjeve u vezi pakiranja i mikroklimatskih uvjeta, opis načina transportiranja i načina predaje, imena odgovornih osoba i stupanj njihovog autoriteta, opis procedure za slučaj nezgode te imena ljudi koji odlučuju o konkretnim problemima. U slučaju da se predmet tijekom posudbe uništi ili ošteti, ustanova koja ga je posudila snosi novčanu i krivičnu odgovornost.

Pakiranje nije tako jednostavno!

Konzervator-restaurator daje smjernice za pakiranje, transport i prezentaciju, kao i za postupanje u slučaju nezgode. Njegov je zadatak sastaviti izvješće o stanju predmeta prije pakiranja. Ukoliko prati predmet tijekom transporta, on će sastaviti i izvješće o stanju predmeta nakon otvaranja sanduka za transport. Poželjno je da konzervator-restaurator nazoči pakiranju, prati umjetninu tijekom transporta te da bude prisutan prilikom otvaranja sanduka. Kako to izgleda, možemo vidjeti u videu "Jan Gossaert's Self Portrait: Preparing Art to go on Loan". Video dokumentira skidanje i pakiranje slike Portret muškarca Jan Gossaerta. Slika pripada Muzeju Currier, a 2010. godine bila je posuđena Muzeju Metropolitan za izložbu "Man, Myth and Sensual Pleasures: Jan Gossaert's Renaissance".

Umjetnina se ne može samo "ubaciti" u sanduk; treba je pažljivo pripremiti za transport. Kod slika na platnu, grafika, crteža i fotografija poleđinu predmeta treba zaštititi komadom čvrstog kartona ili lesonita. Slike na platnu ne bi smjele biti prejako napete. Staklo treba skinuti i zamijeniti akril plastičnim staklom, i to onim koji upija UV zrake. Ako je odlučeno da se staklo ne skida, treba ga oblijepiti selotejpom. Važno je provjeriti smještaj slike u okviru da ne bi došlo do klizanja ili pomicanja. Bilo bi dobro da se prije stavljanja slike u okvir u utor okvira postave trake od pjenaste gume ili drugog amortizirajućeg materijala, npr. filca. Slike na drvu nerijetko treba prenositi u sanducima s kontrolom mikroklime, jer burno reagiraju na promjene relativne vlažnosti i temperature.

Trodimenzionalni predmeti, poput skulptura, namještaja, etnografskih predmeta ili predmeta umjetničkog obrta, iziskuju specijalnu pripremu i nešto drugačiji način pakiranja. Ako je to moguće, predmet treba rastaviti na dijelove. Dijelovi se pakiraju zasebno, no treba ih propisno obilježiti i priložiti im dokument u kojemu je objašnjeno kako se spajaju. Kod teških predmeta prvo treba vidjeti kako je raspoređena težina, a zatim treba poduprijeti kritične točke. Složene konstrukcije s neobičnim izbočinama treba pažljivo umotati. Krhke dijelove treba osigurati.

Tekstilni predmeti, kostimi i sl. pakiraju se tako da se između njih stave listovi beskiselinskog papira. Predmeti se prije pakiranja mogu umotati, rastrti ili namotati na valjak. (Nešto slično vidjeli smo u Kozici.) U svakom slučaju, treba izbjegavati presavijanje.

I arheološki predmeti zahtijevaju specijalan pristup. Ako su metalni dijelovi podložni koroziji ili su osjetljivi na atmosferske utjecaje, predmete prvo treba zatvoriti u vreć(ic)e s odgovarajućim sredstvom za isušivanje. Tako će se relativna vlažnost održati na niskoj razini.

Materijali koji se koriste za pakiranje trebaju biti adaptirani na isti stupanj relativne vlažnosti i temperature na koje je adaptiran predmet. Da bi se to postiglo, otprilike tri tjedna treba ih držati u istom ambijentu s umjetninom.

Bilo kakva kutija ili?

Nathan Stolow detaljno opisuje materijale i način izrade sanduka za transport, no ja ću ovdje izdvojiti samo neke od njegovih smjernica.

Stolow ističe da sanduci za pakiranje trebaju biti od novog materijala. Najboljom smatra drvenu konstrukciju ("kostur") sa stranicama od vodootporne šperploče. Sanduci se mogu raditi i od drugih materijala, poput čvrstog kartona s valovitim središtem, plastike ili metala. Jakost i debljina "kostura" i stijenki ovisi o težini, dimenzijama i krhkosti predmeta. Sanduk bi trebao imati drške za hvatanje ili barem poprečne letve koje će rukovanje olakšati i učiniti ga sigurnijim. Kod velikih sanduka, baza bi trebala biti odignuta od poda da viličar može podignuti sanduk. S obzirom da treba izbjegavati vibracije i udarce, stranice sanduka ne bi se smjele spajati čavlima – kopče su puno bolje rješenje. Sanduk treba biti označen međunarodno prepoznatljivim simbolima ("lomljivo", "zaštititi od vlage" i sl.). Treba mu označiti dimenzije i težinu te navesti adresu pošiljatelja i odredišnu adresu. Na sanduku bi trebale biti upute za otvaranje (istaknuti koja se strana sanduka polaže na pod i gdje je poklopac).

Što se tiče transporta, njega obavljaju specijalizirane tvrtke. Jedna takva tvrtka posluje i u Hrvatskoj. Važno je napomenuti da se umjetnina, kad dođe na odredište, ne vadi odmah iz sanduka. Prije otvaranja treba sačekati između 12 i 24 sata. To osobito vrijedi ako je sanduk neko vrijeme bio izložen hladnim ili toplim uvjetima – tako će se spriječiti klimatski šok ili kondenzacija.

Iz svega navedenog vidimo da je pakiranje i transportiranje umjetnina izrazito složen posao kojemu treba posvetiti puno pažnje i planiranja.

- - -

Bilješke

[1] STOLOW, Nathan (preveo: Denis VOKIĆ), "Standardi i konzervatorske smjernice za transport umjetnina i izložbe", objavljeno u: Tehnike preventivnog konzerviranja muzejskih predmeta, Zagreb : Muzejski dokumentacijski centar, 2003.