Kome treba svjetlost, nama ili umjetninama?

PIŠE Maja Đelalija

Ispravila, dopunila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Svjetlost prenosi informacije iz svijeta u naše oči i mozak. Iako je svjetlost potrebna da bismo vidjeli umjetnine, ona pridonosi njihovom propadanju. Papir će na suncu brzo požutjeti i postati krt. Obojene tkanine izložene svjetlu blijede. Proces propadanja moguće je kontrolirati, no da bismo znali kako moramo ga razumjeti.

Što je, uopće, svjetlost?

Svjetlost je oblik energije. Vidljiva svjetlost je dio elektromagnetskog zračenja koje je ljudskom oku vidljivo. Obuhvaća valne duljine između 400 nm i 720 nm. Infracrveno zračenje obuhvaća EM zračenje s valnim duljinama od 750 nm do 1 mm, a ultraljubičasto od 400 nm do 10 nm.

Iako naše oko reagira na vrlo ograničen raspon valnih duljina, ono odlično raspoznaje sitne razlike unutar tog raspona. Te razlike nazivamo bojama. [1] Svaka spektralna boja ima svoju valnu duljinu.

Premda nam se čista bijela svjetlost čini bezbojna, ona sadrži sve boje vidljivog spektra. Kada bijela svjetlost padne na neki predmet, samo se neke boje reflektiraju. Reflektirane boje pridonose našoj percepciji predmeta. Crna površina potpuno apsorbira bijelu svjetlost, dok bijela površina u jednakoj mjeri reflektira sva valna područja bijele svjetlosti.

Kako svjetlost djeluje?

Tri su čimbenika važna u ovom procesu: količina UV zračenja u svjetlosnom izvoru, intenzitet osvjetljenja i vrijeme izlaganja predmeta [2]. Mehanizmi koji taj proces opisuju su: fotokemijske reakcije i efekt zagrijavanja [3].

Fotokemijske reakcije su kemijske reakcije potaknute, pomognute ili ubrzane izlaganjem svjetlosti. One uzrokuju promjene u molekularnoj strukturi osvijetljenog predmeta. Treba upamtiti da je svjetlost oblik energije. Molekule u predmetu apsorbiraju svjetlosnu energiju. Ako je ona jednaka ili veća od tzv. energije aktivacije (energija potrebna da bi molekula stupila u reakciju sa drugim molekulama), molekula prelazi u pobuđeno stanje. "Višak" energije može se manifestirati kao toplina ili svjetlost, može dovesti do kidanja veza unutar molekule, uzrokovati preraspodjelu atoma unutar molekule ili se prenijeti na drugu molekulu. Oksidacija je reakcija u kojoj "pobuđena" molekula prenosi energiju na molekulu kisika, koja potom stupa u reakciju s drugim molekulama i pokreće štetne kemijske reakcije. EM zračenje nižih valnih duljina ima veliku energiju (UV zračenje). Ta je energija bliska ili čak premašuje energiju aktivacije molekula u predmetu, što znači da može poticati fotokemijsku degradaciju predmeta. To, međutim, ne znači da je zračenje viših valnih duljina bezopasno. Naprotiv, apsorbirana energija IC zračenja uzrokuje zagrijavanje predmeta, a to ubrzava započete procese degradacije. Ne manje važno, zagrijavanje uzrokuje dimenzionalne promjene u materijalu i migraciju vlage u predmetu.

Sunčeva svjetlost ima visok udio UV zraka. I umjetni izvori svjetlosti mogu biti opasni. Primjerice, halogene i fluorescentne lampe emitiraju u UV dijelu spektra. UV zračenje treba potpuno eliminirati iz okoliša u kojemu se predmet čuva. Zastori mogu pomoći da se eliminira dio UV zračenja iz Sunčeve svjetlosti. Dodatnu zaštitu pružit će UV folije na prozorskim staklima. Fluorescentne lampe mogu se staviti u posebne navlake koje filtriraju UV zračenje. Predmet se može pohraniti u vitrinu izrađenu od stakla koje ne propušta UV zrake.

Kome treba svjetlost, nama ili umjetninama?

Svjetlost u muzejima i galerijama ne treba umjetninama, već ljudima koji ih dolaze gledati. Važno je shvatiti da se oštećenja predmeta uzrokovana svjetlom ne mogu eliminirati, ali se mogu svesti na prihvatljivu mjeru. Budući da su posljedice djelovanja svjetlosti kumulativne, oštećivanje se može usporiti ograničavanjem vremena izlaganja predmeta i reguliranjem intenziteta osvjetljenja.

Razdoblja intenzivnog osvjetljenja ili dugotrajnog izlaganja predmeta svjetlu treba dovesti u ravnotežu s razdobljem slabijeg osvjetljenja [4]. Kod osjetljivih predmeta jako je važno reducirati vrijeme izlaganja. Postoje različita rješenja: predmeti u stalnom postavu mogu se rotirati s predmetima iz depoa, vitrine se mogu prekriti, svjetlo se može paliti na senzor, vrijeme za posjete može se ograničiti...

Vitrina prekrivena tkaninom (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Je li blic štetan?

Na ulazu u muzej ili crkvu često možemo vidjeti znak zabrane korištenja fotoaparata s blicom. Uvriježeno je mišljenje da jaka svjetlost koju blic proizvodi može oštetiti osjetljive umjetnine i dokumente. Je li to doista tako?

Istraživanje Martina H. Evansa iz 1994. godine pokazalo je da količina osvjetljenja koju predmeti prime u galerijskim uvjetima (50 lx) tijekom jednog dana odgovara količini svjetla koju proizvede 7000 bliceva. Preporučena razina rasvjete za slike iznosi 200 lx, a to odgovara količini svjetla koju u jednom danu proizvede 30000 "običnih" bliceva. Istraživanje Davida Saundersa godinu dana kasnije potvrdilo je Evansove tvrdnje. Njegova su mjerenja pokazala da jedno "okidanje" blica s udaljenosti od 2.5 metara odgovara jednoj sekundi galerijske rasvjete. [5]

Dok god je broj "okidanja" blica manji od nekoliko stotina na dan, njihov utjecaj na umjetnine je zanemariv. Jedina opasnost prijeti ako se blic koristi na maloj udaljenosti od umjetnine. Naravno, kustosi imaju razloga za brigu ako svjetlost koju blic proizvodi sadrži UV zrake, no to najčešće nije slučaj.

- - -

Bilješke

[1] "Svjetlost", Wikipedia 

[2] "Lighting for Exhibitions", Museums and Galleries NSW

[3] PATKUS, Beth Lindblom, "Protection from Light Damage"

[4] "Preventive conservation", Wikipedia

[5] EVANS, Martin H., "Amateur Photographers in Art Galleries: Assessing the harm done by flash photography"


Ažurirano 8. travnja 2017. (S. M. Sunara)