Krađe skulptura na otvorenom

PIŠE Ivana Vukadin

Uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Na kolegiju Preventivna konzervacija 1 bavimo se problematikom usporavanja, zaustavljanja i sprječavanja propadanja umjetnine uzrokovanog biološkim, (mikro)klimatskim i mehaničkim oštećenjima. Iako je umjetnina "izliječena" i vraćena na svoje mjesto, ona i dalje treba pažnju i nadzor. Posebno su ugrožene one umjetnine koje su izložene na otvorenim javnim prostorima, a to su najčešće skulpture.

Ako je nešto javno, čije je?

Što je to javno vlasništvo? Ako je nešto javno, čije je? Osjećali se itko od nas suvlasnikom ulice u kojoj živi, klupe u obližnjem parku ili nekog značajnog gradskog spomenika kulture? Tko je za njega odgovoran i što ta odgovornost zapravo znači?

Svaka umjetnina, pa tako i skulptura, posebna je po svome izgledu, namjeni, ideji. Mjesto i vrijeme postavljanja skulpture često se bira u skladu s određenim društvenim vjerskim ili političkim trenutkom. U vremenima prevrata skulpture često znaju "steći noge". Takav slučaj dogodio se u Trogiru s brončanom skulpturom Partizana, koja se do početka 1990-ih nalazila pokraj kule Kamerlengo, u spomen-parku palim borcima i žrtvama fašizma poginulima od 1941. do 1945. godine. Skulptura je bila rad akademskog kipara Ivana Mirkovića, a odlukom Ministarstva kulture proglašena je zaštićenim spomenikom kulture.

Godine 1994. godine vandali su na skulpturu postavili eksplozivnu napravu, a zatim je i detonirali, čime je znatno oštećena. Uslijedilo je njeno uklanjanje i deponiranje u prostor gradskog komunalnog poduzeća Dobrić u Planom, gdje je ostala do 2007. godine. Nakon toga odvezena je u privatnu firmu Brkan-Plano, čiji ju je vlasnik prodao talijanskom otkupljivaču metala.

Skulpture u staro željezo

Krađa skulptura radi prodaje otkupljivačima metala postala je veliki problem. Augustinčićeva skulptura Kupačice, Daruvarska Gola Maja, umalo je doživjela sudbinu trogirskog Partizana. Izrađena 1927. godine, skulptura je 1956. postavljena na kameno postolje uz jedan od ulaza u Julijev park (Kupališni perivoj). S vremenom je postala simbol Daruvarskih toplica i jedan od najreprezentativnijh kulturnih spomenika grada.


Fotografija preuzeta s portala Kulturni turizam

Skulptura je nedavno bila ukradena. Nekoliko dana nakon što je krađa prijavljena policiji, Kupačica je pronađena u jednom zagrebačkom stanu raskomadana na 13 dijelova. Kradljivci su je vjerojatno kanili prodati otkupljivaču metala. Srećom, skulptura je spašena. Nakon konzervatorsko-restauratorskog zahvata bit će vraćena na svoje mjesto u parku, uz poboljšane sigurnosne mjere.


Fotografija preuzeta iz članka Željka Rukavine "Tijekom noći s postolja ukrali Augustinčićevu Kupačicu" objavljenom na portalu 24 sata

Ovo, međutim, nije samo hrvatski problem. U Danskoj se porast broja krađa brončanih skulptura povezuje s porastom otkupne cijene tog metala. Kako bi osigurali skulpture na javnim prostorima, Danci su se odlučili poslužiti alarmnim sustavom osjetljivim na pokret. Odluku o ovoj mjeri preventivne zaštite donijeli su čelnici općine Gribskov koja će na ovaj način zaštititi sedam svojih najskupljih skulptura. Sustav funkcionira na način da se, ukoliko netko pokuša ukloniti skulpturu, alarm pali te putem GPS-a šalje informacije o lokaciji policiji, koja se zatim smjesta uputi na mjesto događaja. Ovakve mjere zaštite sigurno nisu jeftine, ali svakako djeluju učinkovitije od potjere za cijevima, šipkama, profilima i sličnom metalnom građom, koja je u "prošlom životu" bila važan kulturni spomenik i simbol jednog grada.

Rješenja?

Kako ući u trag brončanoj skulpturi koja je vjerojatno već raskomadana a možda i pretopljena da bi se od nje izradio građevinski materijal i strojni dijelovi? Kako educirati javnost o etičkim načelima koja vrijede na području spomeničke kulturne baštine? Kako doprijeti do otkupljivača starog željeza, koji se sve lakše mogu naći u situaciji da im u ruke dođe raskomadana bakrena skulptura? Kako učiniti da uz novčanu prepoznaju i njenu kulturnu vrijednost? Ovo su samo neka od pitanja na koja naša struka pokušava pronaći odgovore.

Promicanje jednih povijesnih i povijesnoumjetničkih razdoblja na štetu drugih može nas dovesti do neprocjenjivih kulturnih gubitaka, a vrednovanje umjetnine tek kao sirovine zaglušujući je alarm koji zvoni svima nama.

- - -

Literatura

B. M., "Daruvarska Gola Maja pronađena razrezana na 13 djelova", tportal.hr, 22. ožujka 2012.
DRAGAN, Gordana, "Minirana skulptura: Vinko Brkan: Ja partizana kupio, ja prodao, eno vam ga na 'rehabilitaciji' u Italiji", Slobodna Dalmacija, 4. siječnja 2012
M. B., "Daruvarska Kupačica oteta usred noći iz Julijeva parka", tportal.hr, 15. ožujka 2012.
N. N., "Ukradena skupocjena skulptura zbog prodaje u staro željezo", Urban cult, 23. prosinca 2011.
S. F., "Danci na skulpture postavili alarm", tportal.hr, 28. siječnja 2011.

Potresi: Naša ili tuđa briga?

PIŠE Mateja Novaković

Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Projekt pod nazivom "Dijalozi za novo stoljeće" niz je okruglih stolova na temu zaštite kulturne baštine u svijetu koji se iz dana u dan mijenja. Međunarodni institut za restauriranje, pokretač ove inicijative, okupio je u srpnju 2009. godine osam stručnjaka iz pet zemalja kako bi zajednički raspravili temu zaštite muzejskih zbirki i drugih spomenika kulture od posljedica potresa. Okrugli stol bio je naslovljen "Prije nego se opet dogodi nezamislivo", a održan je u Nacionalnom muzeju zapadnjačke umjetnosti u Tokiju. Japan nije slučajno odabran za domaćina tog skupa. U toj je zemlji, naime, koncentrirano čak 10 % svih svjetskih potresa.

Okrugli stol u Tokiju trebao je potaknuti istraživanje suvremenih načina zaštite umjetnina od posljedica potresa. Glavno pitanje na koje je trebalo odgovoriti bilo je: Kako se muzeji koji nemaju dovoljno sredstava mogu upoznati s prijetnjom od potresa te umanjiti njegove posljedice? Stručnjaci su istaknuli da seizmičke karte stalno napreduju, što znači da će u budućnosti moći preciznije predvidjeti mjesto potresa. To, pak, znači da će se zbirke moći bolje (pravovremeno!) zaštititi.

Kada se razmišlja o zaštiti muzejski zbirki i pojedinačnih spomenika, u obzir treba uzeti nekoliko čimbenika:

- vjerojatnost oštećenja (primjerice, neki su predmeti lomljiviji/krhkiji od drugih)
- vrijednost predmeta (ne samo novčana, već religijska, kulturna, povijesna...).

Idealno bi bilo imati inženjere i druge stručnjake u timu. U slučajevima kada to nije financijski moguće, postoje ekonomičniji načini zaštite koje mogu provoditi muzejski zaposlenici. Jedan od njih je postavljanje zaštitne mreže ili ogradice na rubove otvorenih polica; tako će se spriječiti ispadanje predmeta za vrijeme potresa. Jednostavan način zaštite je oblaganje predmeta zaštitnim materijalom kako bi se spriječilo njihovo oštećivanje pri sudaranju. Još jedna mogućnost je postavljanje vrećica s pijeskom ili olovom u unutrašnjost nekih predmeta koji su izloženi u muzeju, primjerice u vaze. Predmetu se na taj način snižava težiše pa neće lako pasti. Budući da se "utezi" ne vide, rješenje je i estetski zadovoljavajuće.

Mjere zaštite za skulpture i velike umjetnine na postamentima (preuzeto iz članka "Seismic Disaster Planning: Preventive Measures Make a Difference", autori: Elisabeth Cornu i Lesley Bone)

Neki se predmeti mogu kvačicama pričvrstiti za postament (preuzeto iz članka "Protecting Collections in the J. Paul Getty Museum from Earthquake Damage")

Trebamo li mi razmišljati o potresima?

Ova je tema i za nas vrlo značajna, budući da se Hrvatska nalazi na seizmički vrlo aktivnom području. Jutarnji list nedavno je objavio karte potresnih područja Hrvatske koje je izradio prof. dr. sc. Marijan Herak uz pomoć Hrvatskog zavoda za norme i Geofizičkog odsjeka PMF-a. Herak je za izradu karata koristio podatke o pedeset tisuća potresa (!), prikupljenih od generacija geoznanstvenika i seizmologa.

Trebamo li, dakle, zaštititi naše muzeje i spomenike od posljedica potresa? Odgovor je potvrdan. Karta pokazuje da je područje južne Dalmacije izrazito trusno, osobito okolica Stona i Metkovića.

Treba imati na umu da postoje jednostavni i jeftini načini zaštite umjetnina. Kao i uvijek, ključno je educiranje ljudi koji skrbe o kulturnim dobrima. Naše kulturno blago ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo, jer ga, ako je suditi prema ovim podacima, ubrzo možda više neće ni biti.

Priče iz muzeja

UVOD Sagita Mirjam Sunara, doc.


Moja kolegica Valentina Ljubić sredinom ožujka studentima je organizirala stručno putovanje u Zagreb. Studenti su imali priliku posjetiti Arheološki muzej, Povijesni muzej, Muzej suvremene umjetnosti, Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, Muzej za umjetnost i obrt te Etnografski muzej. Kroz stalni postav, restauratorske radionice i depoe vodili su ih muzejski kustosi i restauratori. Zamolila sam studente da fotografiraju i opišu jedan primjer preventivne zaštite muzejskih zbirki. Studenti koji su propustili studijsko putovanje trebali su opisati jedan primjer iz splitskih muzeja. Njihovi odgovori bili su vrlo zanimljivi.

Dominik Rajčević: Kako sačuvati umjetničko djelo?

Umjetnina o kojoj je riječ dio je stalnoga postava Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Autor je Aleksandar Srnec, umjetnik koji je preminuo 2010. godine. Ako se djelo ošteti, restaurirat će se bez njegovog dopuštenja i suradnje. To znači da nikad nećemo biti posve sigurni je li naš pristup bio ispravan, te jesmo li umjetninu restaurirali u skladu s umjetnikovim željama.

Skulptura se nalazi u dnu mračnog "tunela". Izrađena je od metalnih dijelova koji se rotiraju u različitim smjerovima. Skulpturu pokreće elektromotor. Ako bi elektromotor bio u pogonu cijeli dan, odnosno tijekom radnog vremena muzeja, vrlo brzo došlo bi do kvara. Muzejski restauratori najprije su htjeli postaviti sklopku kojom će posjetitelj sam pokrenuti umjetninu. Zaključili su da je bolje postaviti senzor koji će reagirati na pokret i paliti elektromotor kad se posjetitelj približi skulpturi. To je rješenje diskretnije.

Ivana Vukadin: Stupići s užetom

Galerije, muzeji, dvorane i razni drugi izložbeni prostori mjesta su u kojima se izlažu umjetnine, no one se često nađu na meti upravo onih koji u njima najviše uživaju, ali ih iz nepažnje ili neznanja dovode u opasnost od oštećenja.

Prirodan nagon svakog čovjeka je da okolinu doživi koristeći što više osjetila, no to se teško uklapa u muzejski bonton. Disanje, kihanje u neposrednoj blizini objekta ili dodirivanje njegove površine mogu otvoriti put kasnijim ozbiljnim oštećenjima, a posebnu kategoriju čini vandalizam. Možda se i sami prepoznamo u ulozi promatrača koji, u iskušenju, proučavajući tkanje nekog odjevnog predmeta, fino isklesanu površinu kamena ili pak gladak hladan metal lijevane skulpture, možda i pastoznim potezima naslikanu štafelajnu sliku, napeto iščekuje trenutak kada će kustos izići iz prostorije da može opipati i osjetiti materijal.

Na žalost i razočaranje takvih i sličnih znatiželjnika, danas je uobičajeno da se između gledatelja i predmeta nađu zaštitno staklo ili stupići s užetom. Gledatelji koji stoje u redu odijeljeni od umjetnine stupićima i užetom već su dobro poznat prizor i vjerojatno su jedna od najstarijih metoda preventivne konzervacije.

Josipa Marić: Fizička zaštita muzejskih predmeta

I čovjek se ubraja u uzročnike oštećenja umjetnina. Štetno djelovanje ljudi ne događa se samo "na otvorenom", tamo gdje nema nadzora, već i muzejskim zgradama. Kako spriječiti vandalizam? Najjednostavnije rješenje je angažiranje zaštitara.

Zaštitari štite ljude i imovinu od požara, razbojstava i drugih oštećenja. Prvi reagiraju na uzbunu i prvi su na mjestu incidenta. Dužnosti zaštitara variraju prema veličini građevine, njezinoj iskorištenosti te osvjetljenosti. Zaštitari provjeravaju prozore, vrata, svjetla, aparate za gašenje požara, alarmne sustave, pakete koji ulaze, sprečavaju krađe i slično. Njihov posao može biti vrlo opasan pa često nose uniforme i pancir prsluke.

Maja Đelalija: UV-filtri u obliku folija

Prozori na prvom katu splitske Galerije umjetnina, oni koji gledaju na unutrašnje dvorište, nemaju kapke. Kao svjetlosna i toplinska barijera, na prozorska je stakla postavljena folija 3M Night vision 25. Ista je folija postavljena na ulazna i izlazna vrata izložbenog prostora u prizemlju te na stakleni dio krova biblioteke. Stavljanjem UV-filtera u obliku folija na prozorska stakla značajno se smanjuje količina UV-zračenja u dnevnom svjetlu.

Na tržištu se mogu naći žute, blago smeđe i kristalno prozirne folije. Samoljepljive su i lake za postavljenje, a prozirnost im je zadovoljavajuća. Budući da im apsorpcijska moć vremenom opada, treba ih redovito provjeravati (svakih 3 do 5 godina) te, prema potrebi, mijenjati.

Mateja Novaković: Kutije od beskiselinskog kartona

Bijele kutije umotane u foliju, koje vidimo na gornjoj fotografiji, izrađene su od beskiselinskog kartona. Takve smo kutije vidjeli u nekoliko zagrebačkih muzeja, a najviše u Arheološkom muzeju. U deopu tog muzeja većina predmeta pohranjena je u kutije od beskiselinskog kartona.

U običnom kartonskom papiru, ali i drugim materijalima koji se ponekad koriste za pakiranje predmeta, nalaze se kiseline koje mogu štetno djelovati na predmet. Arheološki predmeti mogu biti vrlo osjetljivi na djelovanje kiselina. U Arheološkom muzeju u Zagrebu svaki je predmet spremljen u zasebnu kutiju od beskiselinskog kartona pa predmeti nisu u dodiru ni sa jednim drugim materijalom.

Kutije s predmetima pohranjene su na posebno dizajnirane pomične police. Prilikom pomicanja polica, kutije ostaju na mjestu, čime su predmeti zaštićeni od mehaničkih oštećenja.

Filipa Sršen: Ormari za pohranu arhivskih materijala

Prije posjeta Etnografskom muzeju u Zagrebu mislila sam da se samo oružje čuva u velikim ormarima nalik na sef. Tamo sam doznala da se u "ormarima-sefovima" čuva i arhivski materijal. Neki od dokumenata u ormaru koji vidite na slici imaju veliku povijesnu vrijednost pa ih treba zaštiti od krađe, poplave, požara i prirodnih katastrofa poput potresa, zatim od vlage, svjetla i raznih nametnika. Može li željezni ormar pružiti dovoljnu zaštitu? Odgovor je: da.

Dimenizije ormara u Etnografskom muzeju iznose 200 (v) × 120 (š) × 40 cm (d). Ormar je izrađen od željeza i ojačan čelikom. Visina polica može se prilagođavati. Sve su površine plastificirane. U slučaju požara, takav završni premaz otporniji je od boja na uljnoj bazi. Plastika sprečava nastajanje korozije. Elastična je, tvrda i otporna na habanje.

Regulacija vlage i temperature provodi se u prostoriji u kojoj se ormar nalazi. Mikroklimatski uvjeti mogu se regulirati i u ormaru, budući da je on znatno hladniji od prostorije. Ormar se ne može otvoriti bez ključeva, zbog čega ga zovu sefom. U slučaju potresa ne može se razbiti. S obzirom da je otporan na visoke temperature, materijali koji se u njemu nalaze u slučaju požara sigurni su najmanje dva sata.

Što je preventivna konzervacija?

UVOD Sagita Mirjam Sunara, doc.


Nakon godinu dana, evo nas opet! Do kraja ljetnog semestra tekstove za naš blog pisat će Frances, Anamarija, Vanda, Josipa, Mateja, Dominik, Filipa, Ivana, Maja i Daniel, studenti prve godine konzervacije-restauracije. Za početak, zamolila sam ih da mi na jednom primjeru objasne značenje pojma "preventivna konzervacija". U sklopu kolegija Uvod u konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva 1 već smo naučili da se preventivna konzervacija definira kao neizravna aktivnost kojoj je cilj spriječiti, zaustaviti ili usporiti propadanje kulturne baštine stvaranjem uvjeta optimalnih za njezino očuvanje. Evo najzanimljivijih odgovora:

Ivana Vukadin: Zaštita od ptica

Već smo naviknuti na prizore ptica na žicama dalekovoda, na rasvjetnim stupovima, na krovovima kuća, na prozorima povijesnih građevina – to su za nas svakodnevne pojave. Prizori koji djeluju naizgled potpuno bezazleno, zar ne? Vrijeme je pokazalo da naši pernati prijatelji itekako ostavljaju traga na pločnicima, zidovima, fasadama i krovovima na kojima se okupljaju. Ta spoznaja poprima puno ozbiljnije značenje kada se primjeni na povijesne građevine i arhitektonska kulturna dobra.

Naime, riječ je o zagađenju fasada građevina ptičjim fekalijama, koje fizički nagrđuju površinu i, što je još važnije, kemijski razaraju strukturu materijala. Ukoliko je riječ o kamenu (kao na primjer u Dioklecijanovoj palači), kiseline iz izmeta ulaze u njegovu strukturu i nagrizaju ga, vremenom uzrokujući njegovo propadanje. Najčešći primjer borbe protiv "pernatih devastatora" je postavljanje metalnih ili plastičnih šiljaka na nadvratnike, zabate, arhitrave, razne grede i vijence ili bilo koji izbočeni dio fasade na koji ptica može sletjeti. Metalni šiljci zauzimaju prostor na koji bi ptica sletjela te je ona na ovaj način prisiljena potražiti drugo odmorište. S istim ciljem mogu se postaviti i žice pod naponom ili zaštitne mreže.

Ovo bi bio jedan od mnogih primjera preventivne konzervacije u svakodnevnom životu. Nije baš najsretnije rješenje za ptice, no budući da je zahvat privremen i povratan, vjerojatno će nova vremena donijeti nove, za njih manje agresivne, načine zaštite kulturnih dobara.

Detalj pročelja palače Cipci na Peristilu (foto: S. M. Sunara)

Josipa Marić: Kontrolirani mikroklimatski uvjeti

Cilj preventivne konzervacije je prepoznati i eliminirati uzročnike oštećenja, te smanjiti potecijalne rizike za kulturna dobra osmišljenom kontrolom njihova okoliša. Preventivna konzervacija uključuje kontroliranje uvjeta okoliša u kojem se predmet nalazi. Temperaturu, relativnu vlažnost i osvjetljenje treba prilagoditi materijalima od kojih je umjetnina napravljena. U preventivnu konzervaciju ubraja se i kontrola štetnika, pravilno rukovanje, izlaganje i pohrana umjetnina, njihovo pakiranje i transport te kontrola kriznih situacija. Svaka intervencija zahtijeva pomno planiranje, bili da se radi o intervenciji u/na okoliš u kojemu se predmet nalazi ili izravno na predmetu.

Uzmimo za primjer neki predmet organskog podrijetla koji se dugo čuvao u istim (stabilnim) mikroklimatskim uvjetima. Budući da nagla promjena mikroklime može rezultirati uništenjem predmeta, treba djelovati brzo i promišljeno, a često se traže i kreativna rješenja. Ukoliko je moguće, predmet treba premjestiti u prostor s istim ili sličnim mikroklimatskim uvjetima ili na mjestu improvizirati tzv. mikroklimatsku komoru u kojoj će uvjeti biti prilagođeni predmetu.

Vanda Krstinić: Zaštita spomenika na otvorenom

Spomenici koji se nalaze na otvorenom prostoru izloženi su brojnim negativnim utjecajima. Kvaliteta, odnosno onečišćenje zraka, jedan je od njih. Kisele kiše mogu uzrokovati velika oštećenja na vapnenačkom kamenu. Ako je kamen izložen kiši, produkti reakcije se ispiru. Ako je zaklonjen od kiše, produkti reakcije se akumuliraju pa se vremenom formiraju tvrde crne kore. Crna boja potječe od čestica ugljika nastalih izgaranjem fosilnih goriva.

Štetne, tj. topljive soli (sulfati, nitrati, kloridi) i organski "nametnici" poput gljivica, lišajeva ili viših biljaka također mogu uzrokovati oštećenja. Problemima tu nije kraj: pri niskim temperaturama voda u porama materijala se može zalediti, što rezultiranja slabljenjem materijala i oštećivanjem spomenika.

Kako, dakle, spriječiti propadanje spomenika na otvorenom prostoru? Možda bismo ih mogli zaštititi staklenim kutijama ili kutijama od prozirnog pleksiglasa. Pri tom bismo trebali osigurati prirodno provjetravanje, kako ne bi došlo do kondenzacije vlage.

Filipa Sršen: Spas za VHS kasete!

Uvođenjem CD-ova, VHS kaseta postala je zastarjela tehnologija. Jedan od načina čuvanja podataka pohranjenih na VHS kasetama je migracija, odnosno "prebacivanje" na novi medij. Podaci će se tako sačuvati, ali VHS kaseta neće. VHS kasete danas su postale nešto čime se bave restauratori.

VHS kasete su osjetljivi predmeti. Još nije utvrđeno kako i kojom brzinom propadaju materijali od kojih su načinjene. Uglavnom su rađene od plastike, a plastika nakon sedam godina postaje kruta i lomljiva, dok joj "puno" propadanje prijeti nakon stotinjak godina.

Treba voditi računa u kakvim se uvjetima VHS kasete čuvaju: temperatura niža od 17 °C i viša od 20 °C, relativna vlažnost niža od 30% i viša od 50%, prejaka svjetlost, prašina, sve to ima negativan utjecaj. Problem predstavljaju i magneti te željezo koje može korodirati, zatim naljepnice i natpisi koji se s vremenom raspadnu i zalijepe na druge dijelove.

Da bi ih se sačuvalo, kasete prije odlaganja trebaju biti očišćene i premotane, upakirane u odgovarajući otporni materijal i odložene na prikladno mjesto tako da se oslanjaju na manju plohu. Da bi im se produžio vijek trajanja, jednom godišnje kasete treba premotati i pregledati.