ponedjeljak, 28. svibnja 2012.

Kome treba svjetlost, nama ili umjetninama?

PIŠE Maja Đelalija
Ispravila, dopunila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Svjetlost prenosi informacije iz svijeta u naše oči i mozak. Iako je svjetlost potrebna da bismo vidjeli umjetnine, ona pridonosi njihovom propadanju. Papir će na suncu brzo požutjeti i postati krt. Obojene tkanine izložene svjetlu blijede. Proces propadanja moguće je kontrolirati, no da bismo znali kako moramo ga razumjeti.

Što je, uopće, svjetlost?

Svjetlost je oblik energije. Vidljiva svjetlost je dio elektromagnetskog zračenja koje je ljudskom oku vidljivo. Obuhvaća valne duljine između 400 nm i 720 nm. Infracrveno zračenje obuhvaća EM zračenje s valnim duljinama od 750 nm do 1 mm, a ultraljubičasto od 400 nm do 10 nm.


Iako naše oko reagira na vrlo ograničen raspon valnih duljina, ono odlično raspoznaje sitne razlike unutar tog raspona. Te razlike nazivamo bojama. [1] Svaka spektralna boja ima svoju valnu duljinu.

Premda nam se čista bijela svjetlost čini bezbojna, ona sadrži sve boje vidljivog spektra. Kada bijela svjetlost padne na neki predmet, samo se neke boje reflektiraju. Reflektirane boje pridonose našoj percepciji predmeta. Crna površina potpuno apsorbira bijelu svjetlost, dok bijela površina u jednakoj mjeri reflektira sva valna područja bijele svjetlosti.

Kako svjetlost djeluje?

Tri su čimbenika važna u ovom procesu: količina UV zračenja u svjetlosnom izvoru, intenzitet osvjetljenja i vrijeme izlaganja predmeta [2]. Mehanizmi koji taj proces opisuju su: fotokemijske reakcije i efekt zagrijavanja [3].

Fotokemijske reakcije su kemijske reakcije potaknute, pomognute ili ubrzane izlaganjem svjetlosti. One uzrokuju promjene u molekularnoj strukturi osvijetljenog predmeta. Treba upamtiti da je svjetlost oblik energije. Molekule u predmetu apsorbiraju svjetlosnu energiju. Ako je ona jednaka ili veća od tzv. energije aktivacije (energija potrebna da bi molekula stupila u reakciju sa drugim molekulama), molekula prelazi u pobuđeno stanje. "Višak" energije može se manifestirati kao toplina ili svjetlost, može dovesti do kidanja veza unutar molekule, uzrokovati preraspodjelu atoma unutar molekule ili se prenijeti na drugu molekulu. Oksidacija je reakcija u kojoj "pobuđena" molekula prenosi energiju na molekulu kisika, koja potom stupa u reakciju s drugim molekulama i pokreće štetne kemijske reakcije. EM zračenje nižih valnih duljina ima veliku energiju (UV zračenje). Ta je energija bliska ili čak premašuje energiju aktivacije molekula u predmetu, što znači da može poticati fotokemijsku degradaciju predmeta. To, međutim, ne znači da je zračenje viših valnih duljina bezopasno. Naprotiv, apsorbirana energija IC zračenja uzrokuje zagrijavanje predmeta, a to ubrzava započete procese degradacije. Ne manje važno, zagrijavanje uzrokuje dimenzionalne promjene u materijalu i migraciju vlage u predmetu.

Sunčeva svjetlost ima visok udio UV zraka. I umjetni izvori svjetlosti mogu biti opasni. Primjerice, halogene i fluorescentne lampe emitiraju u UV dijelu spektra. UV zračenje treba potpuno eliminirati iz okoliša u kojemu se predmet čuva. Zastori mogu pomoći da se eliminira dio UV zračenja iz Sunčeve svjetlosti. Dodatnu zaštitu pružit će UV folije na prozorskim staklima. Fluorescentne lampe mogu se staviti u posebne navlake koje filtriraju UV zračenje. Predmet se može pohraniti u vitrinu izrađenu od stakla koje ne propušta UV zrake.

Kome treba svjetlost, nama ili umjetninama?

Svjetlost u muzejima i galerijama ne treba umjetninama, već ljudima koji ih dolaze gledati. Važno je shvatiti da se oštećenja predmeta uzrokovana svjetlom ne mogu eliminirati, ali se mogu svesti na prihvatljivu mjeru. Budući da su posljedice djelovanja svjetlosti kumulativne, oštećivanje se može usporiti ograničavanjem vremena izlaganja predmeta i reguliranjem intenziteta osvjetljenja.

Razdoblja intenzivnog osvjetljenja ili dugotrajnog izlaganja predmeta svjetlu treba dovesti u ravnotežu s razdobljem slabijeg osvjetljenja [4]. Kod osjetljivih predmeta jako je važno reducirati vrijeme izlaganja. Postoje različita rješenja: predmeti u stalnom postavu mogu se rotirati s predmetima iz depoa, vitrine se mogu prekriti, svjetlo se može paliti na senzor, vrijeme za posjete može se ograničiti...

Vitrina prekrivena tkaninom (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Je li blic štetan?

Na ulazu u muzej ili crkvu često možemo vidjeti znak zabrane korištenja fotoaparata s blicom. Uvriježeno je mišljenje da jaka svjetlost koju blic proizvodi može oštetiti osjetljive umjetnine i dokumente. Je li to doista tako?


Istraživanje Martina H. Evansa iz 1994. godine pokazalo je da količina osvjetljenja koju predmeti prime u galerijskim uvjetima (50 lx) tijekom jednog dana odgovara količini svjetla koju proizvede 7000 bliceva. Preporučena razina rasvjete za slike iznosi 200 lx, a to odgovara količini svjetla koju u jednom danu proizvede 30000 "običnih" bliceva. Istraživanje Davida Saundersa godinu dana kasnije potvrdilo je Evansove tvrdnje. Njegova su mjerenja pokazala da jedno "okidanje" blica s udaljenosti od 2.5 metara odgovara jednoj sekundi galerijske rasvjete. [5]

Dok god je broj "okidanja" blica manji od nekoliko stotina na dan, njihov utjecaj na umjetnine je zanemariv. Jedina opasnost prijeti ako se blic koristi na maloj udaljenosti od umjetnine. Naravno, kustosi imaju razloga za brigu ako svjetlost koju blic proizvodi sadrži UV zrake, no to najčešće nije slučaj.

- - -

Bilješke
[1] "Svjetlost", Wikipedia 
[2] "Lighting for Exhibitions", Museums and Galleries NSW
[3] PATKUS, Beth Lindblom, "Protection from Light Damage"
[5] EVANS, Martin H., "Amateur Photographers in Art Galleries: Assessing the harm done by flash photography"


Ažurirano 8. travnja 2017. (S. M. Sunara)

subota, 19. svibnja 2012.

Kad umjetnina putuje na izložbu...

PIŠE Josipa Marić
Ispravila, dopunila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Muzeji danas često posuđuju svoje zbirke ili pojedine umjetnine. To konzervatore-restauratore stavlja pred velike izazove. Kako spriječiti oštećivanje umjetnina u transportu? Što učiniti u slučaju nezgode? Može li se baš svaka umjetnina dati na posudbu?


S takvim pitanjima nisu suočeni samo muzejski konzervatori-restauratori. Krajem prosinca prošle godine s kolegama sam posjetila izložbu "Tizian, Tintoretto, Veronese, veliki majstori renesanse" u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu. Većina umjetnina prikazanih na toj izložbi pripada Crkvi. Netko je trebao otići u crkve i samostane, skinuti slike s oltara i zidova, zapakirati ih i dopremiti u Zagreb. Pretpostavljam da je taj zadatak bio povjeren lokalnim konzervatorima-restauratorima. I nas bi sutra mogao čekati takav posao.

Nathan Stolow posvetio je jedno poglavlje svoje knjige Conservation and Exhibitions: Packing, Transport, Storage, and Environmental Considerations standardima i konzervatorskim smjernicama za posudbu i transport umjetnina. U nastavku teksta donosim sažetak tog poglavlja [1].

Od čega krenuti?

Prije nego što se donese odluka o tome hoće li se predmet dati na posudbu, treba utvrditi u kakvom je stanju, odnosno može li podnijeti transport. Na posudbu, dakako, neće ići svaki predmet.

Kad je muzej odlučio dati svoju svoju umjetninu na posudbu, treba osnovati odbor za provedbu tog posla. Odbor odlučuje o tome kako će se predmet transportirati (kojim prijevoznim sredstvom), kako će biti zapakiran te kako će se kontrolirati mikroklimatski uvjeti tijekom transporta. U odboru bi trebao biti jedan konzervator-restaurator.

Od ustanove koja traži posudbu muzej treba prikupiti informacije o tome kako postupaju s izlošcima i u kakvim ih uvjetima izlažu. Ustanova, primjerice, mora jamčiti da će u izložbenom prostoru osigurati primjerene mikroklimatske uvjete.

Jedan od preduvjeta za posudbu je sklapanje ugovora ili sporazuma o posudbi. Ugovor u pravilu sadrži izvješće o stanju predmeta, zahtjeve u vezi pakiranja i mikroklimatskih uvjeta, opis načina transportiranja i načina predaje, imena odgovornih osoba i stupanj njihovog autoriteta, opis procedure za slučaj nezgode te imena ljudi koji odlučuju o konkretnim problemima. U slučaju da se predmet tijekom posudbe uništi ili ošteti, ustanova koja ga je posudila snosi novčanu i krivičnu odgovornost.

Pakiranje nije tako jednostavno!

Konzervator-restaurator daje smjernice za pakiranje, transport i prezentaciju, kao i za postupanje u slučaju nezgode. Njegov je zadatak sastaviti izvješće o stanju predmeta prije pakiranja. Ukoliko prati predmet tijekom transporta, on će sastaviti i izvješće o stanju predmeta nakon otvaranja sanduka za transport. Poželjno je da konzervator-restaurator nazoči pakiranju, prati umjetninu tijekom transporta te da bude prisutan prilikom otvaranja sanduka. Kako to izgleda, možemo vidjeti u videu "Jan Gossaert's Self Portrait: Preparing Art to go on Loan". Video dokumentira skidanje i pakiranje slike Portret muškarca Jan Gossaerta. Slika pripada Muzeju Currier, a 2010. godine bila je posuđena Muzeju Metropolitan za izložbu "Man, Myth and Sensual Pleasures: Jan Gossaert's Renaissance".



Umjetnina se ne može samo "ubaciti" u sanduk; treba je pažljivo pripremiti za transport. Kod slika na platnu, grafika, crteža i fotografija poleđinu predmeta treba zaštititi komadom čvrstog kartona ili lesonita. Slike na platnu ne bi smjele biti prejako napete. Staklo treba skinuti i zamijeniti akril plastičnim staklom, i to onim koji upija UV zrake. Ako je odlučeno da se staklo ne skida, treba ga oblijepiti selotejpom. Važno je provjeriti smještaj slike u okviru da ne bi došlo do klizanja ili pomicanja. Bilo bi dobro da se prije stavljanja slike u okvir u utor okvira postave trake od pjenaste gume ili drugog amortizirajućeg materijala, npr. filca. Slike na drvu nerijetko treba prenositi u sanducima s kontrolom mikroklime, jer burno reagiraju na promjene relativne vlažnosti i temperature.

Trodimenzionalni predmeti, poput skulptura, namještaja, etnografskih predmeta ili predmeta umjetničkog obrta, iziskuju specijalnu pripremu i nešto drugačiji način pakiranja. Ako je to moguće, predmet treba rastaviti na dijelove. Dijelovi se pakiraju zasebno, no treba ih propisno obilježiti i priložiti im dokument u kojemu je objašnjeno kako se spajaju. Kod teških predmeta prvo treba vidjeti kako je raspoređena težina, a zatim treba poduprijeti kritične točke. Složene konstrukcije s neobičnim izbočinama treba pažljivo umotati. Krhke dijelove treba osigurati.

Tekstilni predmeti, kostimi i sl. pakiraju se tako da se između njih stave listovi beskiselinskog papira. Predmeti se prije pakiranja mogu umotati, rastrti ili namotati na valjak. (Nešto slično vidjeli smo u Kozici.) U svakom slučaju, treba izbjegavati presavijanje.

I arheološki predmeti zahtijevaju specijalan pristup. Ako su metalni dijelovi podložni koroziji ili su osjetljivi na atmosferske utjecaje, predmete prvo treba zatvoriti u vreć(ic)e s odgovarajućim sredstvom za isušivanje. Tako će se relativna vlažnost održati na niskoj razini.

Materijali koji se koriste za pakiranje trebaju biti adaptirani na isti stupanj relativne vlažnosti i temperature na koje je adaptiran predmet. Da bi se to postiglo, otprilike tri tjedna treba ih držati u istom ambijentu s umjetninom.


Bilo kakva kutija ili?

Nathan Stolow detaljno opisuje materijale i način izrade sanduka za transport, no ja ću ovdje izdvojiti samo neke od njegovih smjernica.

Stolow ističe da sanduci za pakiranje trebaju biti od novog materijala. Najboljom smatra drvenu konstrukciju ("kostur") sa stranicama od vodootporne šperploče. Sanduci se mogu raditi i od drugih materijala, poput čvrstog kartona s valovitim središtem, plastike ili metala. Jakost i debljina "kostura" i stijenki ovisi o težini, dimenzijama i krhkosti predmeta. Sanduk bi trebao imati drške za hvatanje ili barem poprečne letve koje će rukovanje olakšati i učiniti ga sigurnijim. Kod velikih sanduka, baza bi trebala biti odignuta od poda da viličar može podignuti sanduk. S obzirom da treba izbjegavati vibracije i udarce, stranice sanduka ne bi se smjele spajati čavlima – kopče su puno bolje rješenje. Sanduk treba biti označen međunarodno prepoznatljivim simbolima ("lomljivo", "zaštititi od vlage" i sl.). Treba mu označiti dimenzije i težinu te navesti adresu pošiljatelja i odredišnu adresu. Na sanduku bi trebale biti upute za otvaranje (istaknuti koja se strana sanduka polaže na pod i gdje je poklopac).

Što se tiče transporta, njega obavljaju specijalizirane tvrtke. Jedna takva tvrtka posluje i u Hrvatskoj. Važno je napomenuti da se umjetnina, kad dođe na odredište, ne vadi odmah iz sanduka. Prije otvaranja treba sačekati između 12 i 24 sata. To osobito vrijedi ako je sanduk neko vrijeme bio izložen hladnim ili toplim uvjetima – tako će se spriječiti klimatski šok ili kondenzacija.

Iz svega navedenog vidimo da je pakiranje i transportiranje umjetnina izrazito složen posao kojemu treba posvetiti puno pažnje i planiranja.

- - -

Bilješke
[1] STOLOW, Nathan (preveo: Denis VOKIĆ), "Standardi i konzervatorske smjernice za transport umjetnina i izložbe", objavljeno u: Tehnike preventivnog konzerviranja muzejskih predmeta, Zagreb : Muzejski dokumentacijski centar, 2003.

ponedjeljak, 14. svibnja 2012.

Ilegalni odljevi i nedopuštena trgovina kulturnim dobrima

PIŠE Dominik Rajčević
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Londonska aukcijska kuća Christie's nedavno je s dražbe povukla kopije dviju Meštrovićevih skulptura, Žena u molitvi i Sanjarenje [1]. Dvije su skulpture bile predstavljene kao originali i kao takve su ih namjeravali prodati. Prijevaru je spriječila Rumjana Meštrović, snaha velikoga kipara. Niska cijena (1500 – 5000 funti) i loša kvaliteta brončanih odljeva pobudili su kod nje sumnju. Gospođa Meštrović je znala da je kipar u svojoj darovnici iz 1952. godine zabranio umnožavanje skulpture Žena u molitvi. Nekoliko legalnih odljeva te skulpture čuva se u Hrvatskoj, SAD-u i Velikoj Britaniji. Nadalje, "prava" skulptura Sanjarenje izrađena je od kamena. Slučaj je istražila i prijavila aukcijskoj kući, a kada nije dobila odgovor, zaprijetila je da će uključiti policiju. Skulpture su tada povučene s dražbe.

Ivan Meštrović, Žena u molitvi (fotografija preuzeta iz članka objavljenog u Večernjem listu)

Odljevi – laka meta za falsifikatore?

Skulpture ponuđene na dražbi u aukcijskoj kući Christie's su ilegalni odljevi, načinjeni bez odobrenja Meštrovića ili njegovih nasljednika, koji su nositelji autorskih prava na kiparevu ostavštinu. Iako stručno pojmovlje još nije ujednačeno, mogli bismo ih nazvati kopijama. Kopije treba razlikovati od replika. Replikom se smatra svaka imitacija kulturnoga dobra ili njegovoga prepoznatljivog dijela, bez obzira na mjerilo u kojemu je izrađena. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (članak 66) propisuje da odobrenje za izradu replike daje autor ili nadležno tijelo [2].

Da bi načinili brončani odljev, "varalicama" treba samo kalup. Kalup se može pribaviti na različite načine. Izvorni se kalup može ukrasti, "posuditi", neovlašteno umnožiti... Kalup se može "uzeti" s postojeće skulpture, što je protuzakonito, no lako izvedivo kod skulptura koje se nalaze na otvorenom prostoru, bez stalnog nadzora. Razlika između originala i kopije je vrlo mala. Ako se za izradu kopije koristi ista slitina od koje je načinjen izvornik, razliku je (gotovo) nemoguće otkriti.

Ovo nije problem kod skulptura rađenih u kamenu i drvu, jer njih kipari rade sami. To znači da se na skulpturi razaznaje umjetnikov rukopis. Majstor je morao na tisuće puta udariti macom o dlijeto da bi dobio željenu formu. Moglo bi se reći da je nemoguće izraditi dva identična kamena ili drvena kipa. Vidimo da u tom slučaju ne vrijedi ona stara: "Sve je to na isti kalup."

Vratimo se još jednom Meštroviću. U članku koji je Vjesnik objavio povodom pedesete godišnjice njegove smrti, Ljiljana Čerina, muzejska savjetnica i kustosica Atelijera Meštrović, izjavila je sljedeće: "Moram naglasiti da je Meštrović mijenjao svoj stav o odljevima. Kao student, bio je gladan i nije imao novca za lijevanje. Naprosto je u određenim trenucima u većem broju lijevao ono što je mogao dobro prodati. Kasnije je Meštrović, kad je materijalno ojačao, mijenjao svoj odnos prema odljevima. Najgore je bilo razdoblje kad je zaključio da lijevanjem u bronci razbije gips i da na taj način onemogući daljnje lijevanje. To je po mome sudu bio najgori trenutak, ali hvala Bogu to je kratko trajalo. Kasnije je sam vodio brigu o tome koliko toga lijeva, te je promišljao o formi – koja forma ide ili ne ide u bronci – kao i o završenosti djela."

Ivan Meštrović (fotografija preuzeta odavde)

"Kad je sastavio darovnicu, 1952. godine, jako je dobro znao zašto je nešto bilo za odljev, a zašto nešto nije. Bio je jasan i glasan i točno je rekao što se smije, a što ne smije lijevati. Trebali bismo se voditi njegovim mislima. Može se zaključiti da se Ivan Meštrović ipak negdje odredio kako su tri odljeva u bronci dovoljna za jedno djelo. I da ih više ne bi smjelo biti. No njegova je supruga dopustila da se, primjerice, Vestalka lijeva u deset primjeraka. Danas nositelji autorskih prava, nasljednici su ti koji odlučuju o tome. Mi nismo suci, no kao stručnjaci koji se bave životom i djelom Ivana Meštrovića, smatramo da moramo poštivati njegovu želju. Isto tako, mora se poštivati Zakon o autorskim pravima i mi sigurno ne bismo lijevali skulpture bez suglasnosti svih nasljednika i nositelja autorskih prava." [3]

Kako se boriti protiv nedopuštene trgovine kulturnim dobrima?

Razmjena informacija ključni je alat u borbi protiv ilegalne trgovine kulturnim dobrima. Jako je važno istražiti podrijetlo umjetničkog djela. Veliki broj zemalja posjeduje baze podataka o nestalim ili otuđenim predmetima. Sumnjive predmete možemo provjeriti u registru kulturnih dobara. Zanimljivo je spomenuti da je na web-stranici Ministarstva kulture nedavno objavljen Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

UNESCO-ov ured u Veneciji izradio je 15-minutni edukacijski film o borbi protiv nedopuštene trgovine kulturnim dobrima u jugoistočnoj Europi. Film je objavljen i na mrežnim stranicama Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Gubitkom kulturne baštine, gubi se povijesni identitet zemlje, navodi se u tom filmu. Upozorava se da su mjesta s kojih se otima kulturna baština najčešće arheološki lokaliteti i vjerski objekti. Godine 1970. donesena je UNESCO-ova Konvecija o mjerama zabrane i sprječavanja nezakonitog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara. Njezin je cilj bio suzbiti ili umanjiti nedopuštenu trgovinu kulturnim dobrima. Svaka nova zemlja koja potpiše, tj. usvoji ovaj dokument pomaže u borbi protiv krijumčarenja umjetnina. Evo nekoliko mjera koje pomažu u toj borbi:

  • Stvaranje nacionalnih registara kulturnih dobara
  • Pomno dokumentiranje i fotografiranje kulturnog dobra
  • Digitalizacija umjetničkih zbirki
  • Ograničenje trgovine, tj. izvoza/uvoza kulturnih dobara
  • Suradnja država u borbi protiv nedopuštene trgovine
  • Nadzor i licenciranje arheoloških nalazišta
  • Obuka profesionalaca za uredno izvršavanje svojega posla
  • Upoznavanje javnosti sa mjerama zaštite i rukovanja umjetninama te pozivanje na educiranje svih ostalih (djeca, turisti...)

Vrjednije zbirke trebalo bi dodatno osigurati alarmima, video nadzorom i sl. [4]

- - -

Bilješke
[1] PERŠIĆ, Jana, "Christie’s nudio lažne skulpture Ivana Meštrovića", Večernji list, 21. travnja 2012.
[2] Ministarstvo kulture, propisi
[3] PERITZ, Romina, "Ostavio nam je svoja najbolja djela i muzeje, a uporno ga zanemarujemo", Vjesnik, 29. siječnja 2012.

srijeda, 2. svibnja 2012.

Popisivanje pokretnog inventara crkve sv. Ilije u Kozici

PIŠE Frances Dragičević
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: Ivan Alduk, Sagita Mirjam Sunara


U sklopu kolegija Preventivna konzervacija 1 sredinom mjeseca travnja posjetili smo crkvu sv. Ilije u Kozici. Cilj je bio popisati pokretni inventar crkve. Cjelodnevnu terensku nastavu organizirala je docentica Sagita Mirjam Sunara u suradnji s Ivanom Aldukom, pročelnikom Konzervatorskog odjela u Imotskom, i njegovom kolegicom Katarinom Cvitanić. S nama je na teren pošla Nataša Treursić, apsolventica na Odjelu za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. Nataša specijalizira konzerviranje i restauriranje papira. Njezin je zadatak bio pregledati knjige koje se čuvaju u crkvi.

Iz Splita smo krenuli rano ujutro, dobro raspoloženi. Nakon sat i po ugodne vožnje, uz oblačno nebo i povremene pljuskove, pod velikim brdom s lijeve strane autoceste ugledali smo malu kamenu građevinu okruženu čempresima i hrastovima: to je župna crkva sv. Ilije, sagrađena između 1765. i 1785. godine. Krajem devedesetih godina uz crkvu je podignut betonski zvonik koji jako nagrđuje njezin izgled.

Konzervatori Ivan Alduk i Katarina Cvitanić pred crkvom su nam održali kratko predavanje o povijesti tog lokaliteta. Nakon toga nam je profesorica Sunara objasnila što je naš zadatak. Trebali smo opisati i fotografirati predmete koji se nalaze u crkvi, a zatim izraditi smjernice za njihovo čuvanje, tj. pohranu.

Unutrašnjost crkve sv. Ilije u Kozici

Moja kolegica Filipa Sršen bila je zadužena za popisivanje tekstilnih predmeta. Pročitajte zanimljiv članak o problematici očuvanja starog crkvenog ruha.

Svaki je predmet trebalo fotografirati

Zasukali smo rukave svojih bijelih kuta i prionuli poslu. U crkvi ima različitih predmeta: zastava koje se nose u procesijama, kaleža, pokaznica, liturgijskih knjiga, svijećnjaka, svećeničkog ruha, oslikanih drvenih skulptura... Ti su predmeti izrađeni od različitih materijala: tekstil, metal, papir, drvo... Profesorica Sunara je svakom studentu dodijelila nekoliko umjetnina koje će fotografirati, te opisati njihov izgled i očuvanost.

Za fotografiranje su bili zaduženi Ivan Alduk i profesorica Sunara. Iz crkve su iznijeli jednu drvenu klupu i postavili je uz zid. Izabrali su onu stranu crkve koja nije izložena suncu. Na zid su potom zalijepili komad tvrdog sivkastog papira. Papir je "padao" preko klupe, a služio im je kao pozadina za fotografiranje.


Konzervatori su nam pomagali kod opisivanja i davali vrijedne savjete. Na metalnim predmetima (pokaznice, kandila, kaleži i sl.) tražili smo žigove; preko njih se mogu identificirati radionice koje su proizvele predmete. Budući da smo do sada uglavnom učili kako se opisuju štafelajne slike i drvene skulpture, trebalo je savladati rječnik pojmova koji se koriste pri opisivanju liturgijskog posuđa i ruha. Kalež se, primjerice, sastoji od čaše, čvora (nodus) i podnožja, dok se svijećnjak sastoji od nogu, postolja, čvora (čvorova), prstenova, košarice, tanjurića i šiljka. Kod tekstilnih je predmeta osobito izazovno bilo odrediti materijale od kojih su načinjeni, kao i tehnike ukrašavanja: broširanje, apliciranje...

Žigovi na srebrnom kaležu

Ja sam trebala opisati četiri predmeta: drvenu oslikanu skulpturu svete Marije s lijevog bočnog oltara i tri procesijske zastave. Jedna od njih, s prikazom sv. Ilije na jednoj i Presvetog sakramenta na drugoj strani, bila je osobito oštećena. Izvukli smo je iz ormarića koji se nalazi uz desni zid crkve. Bila je jako zgužvana i na više mjesta pokidana. Slike su izvedene u tehnici ulja na platnu.

Iako smo svaki predmet trebali vratiti na mjesto na kojem smo ga našli, profesorica Sunara je odlučila da ćemo tu zastavu drugačije pohraniti kako bismo spriječili njeno daljnje oštećivanje.

Opisivanje skulpture Sv. Marije

Kako se čuvaju predmeti od tekstila

Kod tekstilnih je predmeta jako važno odabrati pravilan način pohrane i kontrolirati uvjete u kojima se čuvaju. Tekstil je vrlo osjetljiv na (jako) svjetlo, vlagu i insekte. Tekstilne predmete treba zaštititi od prašine. Ne bi se smjeli čuvati s metalnim predmetima, jer ih korozivni produkti mogu onečistiti.

Način na koji će se tekstilni predmet pohraniti ovisi o vrsti tkanine, dimenzijama predmeta i stupnju oštećenja. Tekstilni se predmeti mogu vješati, polagati horizontalno u ladičare i kutije ili, pak, namatati na kartonske valjke ili čvrste plastične cijevi [1]. U tom je slučaju poželjno da valjak ili cijev ima što veći promjer da se vlakna ne bi lomila ili, ako je predmet oslikan, da slikani sloj ne bi raspucao.

Zastava s prikazom svetog Ilije i Presvetog sakramenta

Budući da je cilj naše terenske nastave bilo popisivanje predmeta u crkvi, nismo ponijeli materijale za pakiranje i pohranu: trebalo je improvizirati. Profesorica Sunara uzela je veliki komad bugačice koji nam je služio kao podloga za fotografiranje tekstilnih predmeta. Bugačicu je "smotala" u valjak, a krajeve pričvrstila papirnom ljepljivom trakom. Unutrašnjost valjka ispunili smo zgužvanim kartonskim papirom, da bi zadržao svoj oblik. Zastavu smo zatim pažljivo namotali na valjak i omotali Melinex folijom. Folije smo imali tek toliko da možemo omotati zastavu; da smo pri ruci imali više materijala, omotali bismo i valjak. Na foliju smo zalijepili natpis "Ne diraj, oštećeno", u nadi da ćemo tako predmet zaštititi od nesavjesnog rukovanja. Valjak sa zastavom pohranili smo u tamni, suhi kutak crkvenoga kora. Tu će čekati svoj red za konzerviranje i restauriranje.

Zastava je omotana oko valjka koji smo izradili od velikog komada bugačice

Cjelodnevno druženje s imotskim konzervatorima zaključili smo zajedničkom fotografijom ispred ulaza u crkvu sv. Ilije. S nestrpljenjem čekamo nove radne pothvate!


- - -

Bilješke

ponedjeljak, 30. travnja 2012.

Krađe skulptura na otvorenom

PIŠE Ivana Vukadin
Uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Na kolegiju Preventivna konzervacija 1 bavimo se problematikom usporavanja, zaustavljanja i sprječavanja propadanja umjetnine uzrokovanog biološkim, (mikro)klimatskim i mehaničkim oštećenjima. Iako je umjetnina "izliječena" i vraćena na svoje mjesto, ona i dalje treba pažnju i nadzor. Posebno su ugrožene one umjetnine koje su izložene na otvorenim javnim prostorima, a to su najčešće skulpture.

Ako je nešto javno, čije je?

Što je to javno vlasništvo? Ako je nešto javno, čije je? Osjećali se itko od nas suvlasnikom ulice u kojoj živi, klupe u obližnjem parku ili nekog značajnog gradskog spomenika kulture? Tko je za njega odgovoran i što ta odgovornost zapravo znači?

Svaka umjetnina, pa tako i skulptura, posebna je po svome izgledu, namjeni, ideji. Mjesto i vrijeme postavljanja skulpture često se bira u skladu s određenim društvenim vjerskim ili političkim trenutkom. U vremenima prevrata skulpture često znaju "steći noge". Takav slučaj dogodio se u Trogiru s brončanom skulpturom Partizana, koja se do početka 1990-ih nalazila pokraj kule Kamerlengo, u spomen-parku palim borcima i žrtvama fašizma poginulima od 1941. do 1945. godine. Skulptura je bila rad akademskog kipara Ivana Mirkovića, a odlukom Ministarstva kulture proglašena je zaštićenim spomenikom kulture.

Godine 1994. godine vandali su na skulpturu postavili eksplozivnu napravu, a zatim je i detonirali, čime je znatno oštećena. Uslijedilo je njeno uklanjanje i deponiranje u prostor gradskog komunalnog poduzeća Dobrić u Planom, gdje je ostala do 2007. godine. Nakon toga odvezena je u privatnu firmu Brkan-Plano, čiji ju je vlasnik prodao talijanskom otkupljivaču metala.

Skulpture u staro željezo

Krađa skulptura radi prodaje otkupljivačima metala postala je veliki problem. Augustinčićeva skulptura Kupačice, Daruvarska Gola Maja, umalo je doživjela sudbinu trogirskog Partizana. Izrađena 1927. godine, skulptura je 1956. postavljena na kameno postolje uz jedan od ulaza u Julijev park (Kupališni perivoj). S vremenom je postala simbol Daruvarskih toplica i jedan od najreprezentativnijh kulturnih spomenika grada.


Fotografija preuzeta s portala Kulturni turizam

Skulptura je nedavno bila ukradena. Nekoliko dana nakon što je krađa prijavljena policiji, Kupačica je pronađena u jednom zagrebačkom stanu raskomadana na 13 dijelova. Kradljivci su je vjerojatno kanili prodati otkupljivaču metala. Srećom, skulptura je spašena. Nakon konzervatorsko-restauratorskog zahvata bit će vraćena na svoje mjesto u parku, uz poboljšane sigurnosne mjere.


Fotografija preuzeta iz članka Željka Rukavine "Tijekom noći s postolja ukrali Augustinčićevu Kupačicu" objavljenom na portalu 24 sata

Ovo, međutim, nije samo hrvatski problem. U Danskoj se porast broja krađa brončanih skulptura povezuje s porastom otkupne cijene tog metala. Kako bi osigurali skulpture na javnim prostorima, Danci su se odlučili poslužiti alarmnim sustavom osjetljivim na pokret. Odluku o ovoj mjeri preventivne zaštite donijeli su čelnici općine Gribskov koja će na ovaj način zaštititi sedam svojih najskupljih skulptura. Sustav funkcionira na način da se, ukoliko netko pokuša ukloniti skulpturu, alarm pali te putem GPS-a šalje informacije o lokaciji policiji, koja se zatim smjesta uputi na mjesto događaja. Ovakve mjere zaštite sigurno nisu jeftine, ali svakako djeluju učinkovitije od potjere za cijevima, šipkama, profilima i sličnom metalnom građom, koja je u "prošlom životu" bila važan kulturni spomenik i simbol jednog grada.

Rješenja?

Kako ući u trag brončanoj skulpturi koja je vjerojatno već raskomadana a možda i pretopljena da bi se od nje izradio građevinski materijal i strojni dijelovi? Kako educirati javnost o etičkim načelima koja vrijede na području spomeničke kulturne baštine? Kako doprijeti do otkupljivača starog željeza, koji se sve lakše mogu naći u situaciji da im u ruke dođe raskomadana bakrena skulptura? Kako učiniti da uz novčanu prepoznaju i njenu kulturnu vrijednost? Ovo su samo neka od pitanja na koja naša struka pokušava pronaći odgovore.

Promicanje jednih povijesnih i povijesnoumjetničkih razdoblja na štetu drugih može nas dovesti do neprocjenjivih kulturnih gubitaka, a vrednovanje umjetnine tek kao sirovine zaglušujući je alarm koji zvoni svima nama.

- - -

Literatura

B. M., "Daruvarska Gola Maja pronađena razrezana na 13 djelova", tportal.hr, 22. ožujka 2012.
DRAGAN, Gordana, "Minirana skulptura: Vinko Brkan: Ja partizana kupio, ja prodao, eno vam ga na 'rehabilitaciji' u Italiji", Slobodna Dalmacija, 4. siječnja 2012
M. B., "Daruvarska Kupačica oteta usred noći iz Julijeva parka", tportal.hr, 15. ožujka 2012.
N. N., "Ukradena skupocjena skulptura zbog prodaje u staro željezo", Urban cult, 23. prosinca 2011.
S. F., "Danci na skulpture postavili alarm", tportal.hr, 28. siječnja 2011.

ponedjeljak, 23. travnja 2012.

Potresi: Naša ili tuđa briga?

PIŠE Mateja Novaković
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Projekt pod nazivom "Dijalozi za novo stoljeće" niz je okruglih stolova na temu zaštite kulturne baštine u svijetu koji se iz dana u dan mijenja. Međunarodni institut za restauriranje, pokretač ove inicijative, okupio je u srpnju 2009. godine osam stručnjaka iz pet zemalja kako bi zajednički raspravili temu zaštite muzejskih zbirki i drugih spomenika kulture od posljedica potresa. Okrugli stol bio je naslovljen "Prije nego se opet dogodi nezamislivo", a održan je u Nacionalnom muzeju zapadnjačke umjetnosti u Tokiju. Japan nije slučajno odabran za domaćina tog skupa. U toj je zemlji, naime, koncentrirano čak 10 % svih svjetskih potresa.

Okrugli stol u Tokiju trebao je potaknuti istraživanje suvremenih načina zaštite umjetnina od posljedica potresa. Glavno pitanje na koje je trebalo odgovoriti bilo je: Kako se muzeji koji nemaju dovoljno sredstava mogu upoznati s prijetnjom od potresa te umanjiti njegove posljedice? Stručnjaci su istaknuli da seizmičke karte stalno napreduju, što znači da će u budućnosti moći preciznije predvidjeti mjesto potresa. To, pak, znači da će se zbirke moći bolje (pravovremeno!) zaštititi.

Kada se razmišlja o zaštiti muzejski zbirki i pojedinačnih spomenika, u obzir treba uzeti nekoliko čimbenika:
- vjerojatnost oštećenja (primjerice, neki su predmeti lomljiviji/krhkiji od drugih)
- vrijednost predmeta (ne samo novčana, već religijska, kulturna, povijesna...).

Idealno bi bilo imati inženjere i druge stručnjake u timu. U slučajevima kada to nije financijski moguće, postoje ekonomičniji načini zaštite koje mogu provoditi muzejski zaposlenici. Jedan od njih je postavljanje zaštitne mreže ili ogradice na rubove otvorenih polica; tako će se spriječiti ispadanje predmeta za vrijeme potresa. Jednostavan način zaštite je oblaganje predmeta zaštitnim materijalom kako bi se spriječilo njihovo oštećivanje pri sudaranju. Još jedna mogućnost je postavljanje vrećica s pijeskom ili olovom u unutrašnjost nekih predmeta koji su izloženi u muzeju, primjerice u vaze. Predmetu se na taj način snižava težiše pa neće lako pasti. Budući da se "utezi" ne vide, rješenje je i estetski zadovoljavajuće.


Mjere zaštite za skulpture i velike umjetnine na postamentima (preuzeto iz članka "Seismic Disaster Planning: Preventive Measures Make a Difference", autori: Elisabeth Cornu i Lesley Bone)


Neki se predmeti mogu kvačicama pričvrstiti za postament (preuzeto iz članka "Protecting Collections in the J. Paul Getty Museum from Earthquake Damage")


Trebamo li mi razmišljati o potresima?


Ova je tema i za nas vrlo značajna, budući da se Hrvatska nalazi na seizmički vrlo aktivnom području. Jutarnji list nedavno je objavio karte potresnih područja Hrvatske koje je izradio prof. dr. sc. Marijan Herak uz pomoć Hrvatskog zavoda za norme i Geofizičkog odsjeka PMF-a. Herak je za izradu karata koristio podatke o pedeset tisuća potresa (!), prikupljenih od generacija geoznanstvenika i seizmologa.



Trebamo li, dakle, zaštititi naše muzeje i spomenike od posljedica potresa? Odgovor je potvrdan. Karta pokazuje da je područje južne Dalmacije izrazito trusno, osobito okolica Stona i Metkovića.

Treba imati na umu da postoje jednostavni i jeftini načini zaštite umjetnina. Kao i uvijek, ključno je educiranje ljudi koji skrbe o kulturnim dobrima. Naše kulturno blago ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo, jer ga, ako je suditi prema ovim podacima, ubrzo možda više neće ni biti.

srijeda, 18. travnja 2012.

Priče iz muzeja

UVOD Sagita Mirjam Sunara, doc.


Moja kolegica Valentina Ljubić sredinom ožujka studentima je organizirala stručno putovanje u Zagreb. Studenti su imali priliku posjetiti Arheološki muzej, Povijesni muzej, Muzej suvremene umjetnosti, Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, Muzej za umjetnost i obrt te Etnografski muzej. Kroz stalni postav, restauratorske radionice i depoe vodili su ih muzejski kustosi i restauratori. Zamolila sam studente da fotografiraju i opišu jedan primjer preventivne zaštite muzejskih zbirki. Studenti koji su propustili studijsko putovanje trebali su opisati jedan primjer iz splitskih muzeja. Njihovi odgovori bili su vrlo zanimljivi.


Dominik Rajčević: Kako sačuvati umjetničko djelo?


Umjetnina o kojoj je riječ dio je stalnoga postava Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Autor je Aleksandar Srnec, umjetnik koji je preminuo 2010. godine. Ako se djelo ošteti, restaurirat će se bez njegovog dopuštenja i suradnje. To znači da nikad nećemo biti posve sigurni je li naš pristup bio ispravan, te jesmo li umjetninu restaurirali u skladu s umjetnikovim željama.

Skulptura se nalazi u dnu mračnog "tunela". Izrađena je od metalnih dijelova koji se rotiraju u različitim smjerovima. Skulpturu pokreće elektromotor. Ako bi elektromotor bio u pogonu cijeli dan, odnosno tijekom radnog vremena muzeja, vrlo brzo došlo bi do kvara. Muzejski restauratori najprije su htjeli postaviti sklopku kojom će posjetitelj sam pokrenuti umjetninu. Zaključili su da je bolje postaviti senzor koji će reagirati na pokret i paliti elektromotor kad se posjetitelj približi skulpturi. To je rješenje diskretnije.


Ivana Vukadin: Stupići s užetom


Galerije, muzeji, dvorane i razni drugi izložbeni prostori mjesta su u kojima se izlažu umjetnine, no one se često nađu na meti upravo onih koji u njima najviše uživaju, ali ih iz nepažnje ili neznanja dovode u opasnost od oštećenja.

Prirodan nagon svakog čovjeka je da okolinu doživi koristeći što više osjetila, no to se teško uklapa u muzejski bonton. Disanje, kihanje u neposrednoj blizini objekta ili dodirivanje njegove površine mogu otvoriti put kasnijim ozbiljnim oštećenjima, a posebnu kategoriju čini vandalizam. Možda se i sami prepoznamo u ulozi promatrača koji, u iskušenju, proučavajući tkanje nekog odjevnog predmeta, fino isklesanu površinu kamena ili pak gladak hladan metal lijevane skulpture, možda i pastoznim potezima naslikanu štafelajnu sliku, napeto iščekuje trenutak kada će kustos izići iz prostorije da može opipati i osjetiti materijal.

Na žalost i razočaranje takvih i sličnih znatiželjnika, danas je uobičajeno da se između gledatelja i predmeta nađu zaštitno staklo ili stupići s užetom. Gledatelji koji stoje u redu odijeljeni od umjetnine stupićima i užetom već su dobro poznat prizor i vjerojatno su jedna od najstarijih metoda preventivne konzervacije.


Josipa Marić: Fizička zaštita muzejskih predmeta

I čovjek se ubraja u uzročnike oštećenja umjetnina. Štetno djelovanje ljudi ne događa se samo "na otvorenom", tamo gdje nema nadzora, već i muzejskim zgradama. Kako spriječiti vandalizam? Najjednostavnije rješenje je angažiranje zaštitara.

Zaštitari štite ljude i imovinu od požara, razbojstava i drugih oštećenja. Prvi reagiraju na uzbunu i prvi su na mjestu incidenta. Dužnosti zaštitara variraju prema veličini građevine, njezinoj iskorištenosti te osvjetljenosti. Zaštitari provjeravaju prozore, vrata, svjetla, aparate za gašenje požara, alarmne sustave, pakete koji ulaze, sprečavaju krađe i slično. Njihov posao može biti vrlo opasan pa često nose uniforme i pancir prsluke.


Maja Đelalija: UV-filtri u obliku folija


Prozori na prvom katu splitske Galerije umjetnina, oni koji gledaju na unutrašnje dvorište, nemaju kapke. Kao svjetlosna i toplinska barijera, na prozorska je stakla postavljena folija 3M Night vision 25. Ista je folija postavljena na ulazna i izlazna vrata izložbenog prostora u prizemlju te na stakleni dio krova biblioteke. Stavljanjem UV-filtera u obliku folija na prozorska stakla značajno se smanjuje količina UV-zračenja u dnevnom svjetlu.

Na tržištu se mogu naći žute, blago smeđe i kristalno prozirne folije. Samoljepljive su i lake za postavljenje, a prozirnost im je zadovoljavajuća. Budući da im apsorpcijska moć vremenom opada, treba ih redovito provjeravati (svakih 3 do 5 godina) te, prema potrebi, mijenjati.


Mateja Novaković: Kutije od beskiselinskog kartona



Bijele kutije umotane u foliju, koje vidimo na gornjoj fotografiji, izrađene su od beskiselinskog kartona. Takve smo kutije vidjeli u nekoliko zagrebačkih muzeja, a najviše u Arheološkom muzeju. U deopu tog muzeja većina predmeta pohranjena je u kutije od beskiselinskog kartona.

U običnom kartonskom papiru, ali i drugim materijalima koji se ponekad koriste za pakiranje predmeta, nalaze se kiseline koje mogu štetno djelovati na predmet. Arheološki predmeti mogu biti vrlo osjetljivi na djelovanje kiselina. U Arheološkom muzeju u Zagrebu svaki je predmet spremljen u zasebnu kutiju od beskiselinskog kartona pa predmeti nisu u dodiru ni sa jednim drugim materijalom.

Kutije s predmetima pohranjene su na posebno dizajnirane pomične police. Prilikom pomicanja polica, kutije ostaju na mjestu, čime su predmeti zaštićeni od mehaničkih oštećenja.


Filipa Sršen: Ormari za pohranu arhivskih materijala


Prije posjeta Etnografskom muzeju u Zagrebu mislila sam da se samo oružje čuva u velikim ormarima nalik na sef. Tamo sam doznala da se u "ormarima-sefovima" čuva i arhivski materijal. Neki od dokumenata u ormaru koji vidite na slici imaju veliku povijesnu vrijednost pa ih treba zaštiti od krađe, poplave, požara i prirodnih katastrofa poput potresa, zatim od vlage, svjetla i raznih nametnika. Može li željezni ormar pružiti dovoljnu zaštitu? Odgovor je: da.

Dimenizije ormara u Etnografskom muzeju iznose 200 (v) × 120 (š) × 40 cm (d). Ormar je izrađen od željeza i ojačan čelikom. Visina polica može se prilagođavati. Sve su površine plastificirane. U slučaju požara, takav završni premaz otporniji je od boja na uljnoj bazi. Plastika sprečava nastajanje korozije. Elastična je, tvrda i otporna na habanje.

Regulacija vlage i temperature provodi se u prostoriji u kojoj se ormar nalazi. Mikroklimatski uvjeti mogu se regulirati i u ormaru, budući da je on znatno hladniji od prostorije. Ormar se ne može otvoriti bez ključeva, zbog čega ga zovu sefom. U slučaju potresa ne može se razbiti. S obzirom da je otporan na visoke temperature, materijali koji se u njemu nalaze u slučaju požara sigurni su najmanje dva sata.

nedjelja, 8. travnja 2012.

Što je preventivna konzervacija?

UVOD Sagita Mirjam Sunara, doc.


Nakon godinu dana, evo nas opet! Do kraja ljetnog semestra tekstove za naš blog pisat će Frances, Anamarija, Vanda, Josipa, Mateja, Dominik, Filipa, Ivana, Maja i Daniel, studenti prve godine konzervacije-restauracije. Za početak, zamolila sam ih da mi na jednom primjeru objasne značenje pojma "preventivna konzervacija". U sklopu kolegija Uvod u konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva 1 već smo naučili da se preventivna konzervacija definira kao neizravna aktivnost kojoj je cilj spriječiti, zaustaviti ili usporiti propadanje kulturne baštine stvaranjem uvjeta optimalnih za njezino očuvanje. Evo najzanimljivijih odgovora:


Ivana Vukadin: Zaštita od ptica

Već smo naviknuti na prizore ptica na žicama dalekovoda, na rasvjetnim stupovima, na krovovima kuća, na prozorima povijesnih građevina – to su za nas svakodnevne pojave. Prizori koji djeluju naizgled potpuno bezazleno, zar ne? Vrijeme je pokazalo da naši pernati prijatelji itekako ostavljaju traga na pločnicima, zidovima, fasadama i krovovima na kojima se okupljaju. Ta spoznaja poprima puno ozbiljnije značenje kada se primjeni na povijesne građevine i arhitektonska kulturna dobra.
Naime, riječ je o zagađenju fasada građevina ptičjim fekalijama, koje fizički nagrđuju površinu i, što je još važnije, kemijski razaraju strukturu materijala. Ukoliko je riječ o kamenu (kao na primjer u Dioklecijanovoj palači), kiseline iz izmeta ulaze u njegovu strukturu i nagrizaju ga, vremenom uzrokujući njegovo propadanje. Najčešći primjer borbe protiv "pernatih devastatora" je postavljanje metalnih ili plastičnih šiljaka na nadvratnike, zabate, arhitrave, razne grede i vijence ili bilo koji izbočeni dio fasade na koji ptica može sletjeti. Metalni šiljci zauzimaju prostor na koji bi ptica sletjela te je ona na ovaj način prisiljena potražiti drugo odmorište. S istim ciljem mogu se postaviti i žice pod naponom ili zaštitne mreže.
Ovo bi bio jedan od mnogih primjera preventivne konzervacije u svakodnevnom životu. Nije baš najsretnije rješenje za ptice, no budući da je zahvat privremen i povratan, vjerojatno će nova vremena donijeti nove, za njih manje agresivne, načine zaštite kulturnih dobara.

Detalj pročelja palače Cipci na Peristilu (foto: S. M. Sunara)


Josipa Marić: Kontrolirani mikroklimatski uvjeti

Cilj preventivne konzervacije je prepoznati i eliminirati uzročnike oštećenja, te smanjiti potecijalne rizike za kulturna dobra osmišljenom kontrolom njihova okoliša. Preventivna konzervacija uključuje kontroliranje uvjeta okoliša u kojem se predmet nalazi. Temperaturu, relativnu vlažnost i osvjetljenje treba prilagoditi materijalima od kojih je umjetnina napravljena. U preventivnu konzervaciju ubraja se i kontrola štetnika, pravilno rukovanje, izlaganje i pohrana umjetnina, njihovo pakiranje i transport te kontrola kriznih situacija. Svaka intervencija zahtijeva pomno planiranje, bili da se radi o intervenciji u/na okoliš u kojemu se predmet nalazi ili izravno na predmetu.
Uzmimo za primjer neki predmet organskog podrijetla koji se dugo čuvao u istim (stabilnim) mikroklimatskim uvjetima. Budući da nagla promjena mikroklime može rezultirati uništenjem predmeta, treba djelovati brzo i promišljeno, a često se traže i kreativna rješenja. Ukoliko je moguće, predmet treba premjestiti u prostor s istim ili sličnim mikroklimatskim uvjetima ili na mjestu improvizirati tzv. mikroklimatsku komoru u kojoj će uvjeti biti prilagođeni predmetu.


Vanda Krstinić: Zaštita spomenika na otvorenom

Spomenici koji se nalaze na otvorenom prostoru izloženi su brojnim negativnim utjecajima. Kvaliteta, odnosno onečišćenje zraka, jedan je od njih. Kisele kiše mogu uzrokovati velika oštećenja na vapnenačkom kamenu. Ako je kamen izložen kiši, produkti reakcije se ispiru. Ako je zaklonjen od kiše, produkti reakcije se akumuliraju pa se vremenom formiraju tvrde crne kore. Crna boja potječe od čestica ugljika nastalih izgaranjem fosilnih goriva.
Štetne, tj. topljive soli (sulfati, nitrati, kloridi) i organski "nametnici" poput gljivica, lišajeva ili viših biljaka također mogu uzrokovati oštećenja. Problemima tu nije kraj: pri niskim temperaturama voda u porama materijala se može zalediti, što rezultiranja slabljenjem materijala i oštećivanjem spomenika.
Kako, dakle, spriječiti propadanje spomenika na otvorenom prostoru? Možda bismo ih mogli zaštititi staklenim kutijama ili kutijama od prozirnog pleksiglasa. Pri tom bismo trebali osigurati prirodno provjetravanje, kako ne bi došlo do kondenzacije vlage.


Filipa Sršen: Spas za VHS kasete!

Uvođenjem CD-ova, VHS kaseta postala je zastarjela tehnologija. Jedan od načina čuvanja podataka pohranjenih na VHS kasetama je migracija, odnosno "prebacivanje" na novi medij. Podaci će se tako sačuvati, ali VHS kaseta neće. VHS kasete danas su postale nešto čime se bave restauratori.
VHS kasete su osjetljivi predmeti. Još nije utvrđeno kako i kojom brzinom propadaju materijali od kojih su načinjene. Uglavnom su rađene od plastike, a plastika nakon sedam godina postaje kruta i lomljiva, dok joj "puno" propadanje prijeti nakon stotinjak godina.
Treba voditi računa u kakvim se uvjetima VHS kasete čuvaju: temperatura niža od 17 °C i viša od 20 °C, relativna vlažnost niža od 30% i viša od 50%, prejaka svjetlost, prašina, sve to ima negativan utjecaj. Problem predstavljaju i magneti te željezo koje može korodirati, zatim naljepnice i natpisi koji se s vremenom raspadnu i zalijepe na druge dijelove.
Da bi ih se sačuvalo, kasete prije odlaganja trebaju biti očišćene i premotane, upakirane u odgovarajući otporni materijal i odložene na prikladno mjesto tako da se oslanjaju na manju plohu. Da bi im se produžio vijek trajanja, jednom godišnje kasete treba premotati i pregledati.