Izrada kutija za pohranu

PIŠU Lena Bošković i Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


Jedan od načina na koji se predmeti mogu zaštititi od štetnih vanjskih utjecaja je pohranjivanje u kutije. Na prošlom smo satu dobili zanimljiv zadatak: trebali smo izraditi kutije za pohranu deset kanonskih tablica iz crkve Marijina Rođenja u Muću Donjem. Izrada kutija dio je projekta preventivne zaštite te sakralne zbirke.

Radili smo dva tipa kutija: jednodjelnu kutiju s preklopnicama (tzv. one-piece enclosure with corner flaps; predložak je dostupan na stranici Northeast Document Conservation Centera) i dvodijelnu kutiju s kutovima ojačanim ljepljivom trakom (predložak je dostupan na stranici Kanadskog instituta za restauriranje, "CCI Notes: Making Protective Enclosures for Books and Paper Artifacts).

Razmjestili smo klupe i podijelili se u dvije grupe. Svaka je grupa dobila jednu kanonsku tablicu. Prva je grupa radila kutiju s preklopnicama, a druga dvodijelnu kutiju. Za izradu kutija koristili smo muzejski pH-neutralni karton debljine 1.1 mm, težine 800 g/m2.

Najprije je trebalo izmjeriti dimenzije kanonske tablice i olovkom iscrtati konture kutije na kartonu. Kutije smo izrezivali skalpelom, a prilikom rezanja služili smo se metalnim ravnalima i trokutom.

Izrezivanje

Sljedeći je korak bilo savijanje kartona (biganje). Linije savijanja urezali smo, tj. utisnuli u karton uz pomoć teflonske špatule.

"Urezivanje" linija teflonskom špatulom

Savijanje

Grupa koja je radila dvodjelnu kutiju na kraju je trebala zalijepiti uglove baze i poklopca ljepljivom trakom. Korištena je pamučna ljepljiva traka s ljepilom koje se aktivira vodom.

Vana i Josipa lijepe uglove kutije

Dora pokazuje gotovu kutiju s poklopcem

Josip, Matea, Ana Marija i Viktoria izradili su kutiju s preklopnicama

Tablice su savršeno "upale" u svoje kutije pa smo bili jako zadovoljni obavljenim poslom.

Radionica o zaštiti i restauraciji AV baštine (2. dio)

PIŠU: Sagita Mirjam Sunara, Ana Marija Šćepanović i Viktoria Cetinić


Daniel Rafaelić: Potraga za hrvatskom filmskom baštinom u njemačkim filmskim arhivima

Predavanje Daniela Rafaelića o potrazi za filmskom ostavštinom producenta i režisera Franje Ledića studentima je bilo najzanimljivije. U središtu Rafaelićeve priče je crno-bijeli nijemi film iz 1919. godine, Angelo Das Mysterium des Schlosses (Angelo misterij Zmajgrada). Premda je sačuvano tek 45 nepovezanih sekundi filma, Rafaelić je uspio rekonstruirati njegov sadržaj, pa i okolnosti u kojima je nastao.

Daniel Rafaelić, povjesničar filma

Najprije je potražio tzv. cenzorni karton filma. U tom su dokumentu popisani svi međunaslovi (riječ je o nijemom filmu pa se radnja odvija po činovima), što pomaže kod rekonstruiranja sadržaja. Navedeno je i trajanje svakog čina – iz toga se može zaključiti koliko je sačuvani fragment mali (ili velik!) u odnosu na cijeli film.

Periodika je još jedan važan izvor za istraživače. Ledić je svoj film oglašavao dosta agresivno pa reklame nalazimo u svim važnijim strukovnim časopisima toga vremena. Kroz novinske članke i reklame Rafaelić je doznao ponešto o okolnostima nastanka filma, primjerice to da je snimljen u Berlinu.

Budući da je Ledić uvijek napominjao da je film nastao prema knjizi, Rafaelić je i to potražio. Knjigu je pronašao u Nacionalnoj biblioteci u Berlinu.

Film Angelo Das Mysterium des Schlosses nastao je prema Ledićevoj knjizi (slika je preuzeta s ove stranice)

Više o Franji Lediću možete doznati u članku "Nepoznati život Franje Ledića... ili priča o genijalnom filmskom megalomanu". Ovdje ćemo samo spomenuti da je nakon povratka u Hrvatsku pokušao pokrenuti domaću filmsku industriju. Godine 1925. osnovao je Ocean film, kasnije preimenovan u Jadran-film. U Zagrebu je osnovao tzv. filmski grad – naš prvi kompleks filmskih studija. Glavna zgrada kompleksa danas je u jako lošem stanju, ali je predviđena za zaštitu.

Priča o Ledićevoj ostavštini prilično je tužna. Njegov sin Gerhard naslijedio je većinu stvari, no ništa nije sačuva(n)o. Rafaelić je potajno uspio fotografirati plakat filma Angelo misterij Zmajgrada u Ledićevom stanu. Danas je i taj plakat izgubljen, a fotografija snimljena mobitelom jedini je dokaz o njegovom postojanju. Potraga za hrvatskom filmskom baštinom, zaključio je Rafaelić, jako je složena. Uključuje pretraživanje filmskih arhiva, državnog arhiva, arhiva Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu... Nijemci imaju jako razvijenu svijest o potrebi arhiviranja i čuvanja svoje baštine. Na tome bismo i mi trebali raditi.


Leila Topić: Očuvanje radova medijskih umjetnika u Muzeju suvremene umjetnosti

Nakon projekcije kratkog filma o Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (MSU), kustosica Leila Topić govorila je o medijskoj umjetnosti i izazovima njezina očuvanja. Najšire rečeno, medijska umjetnost je ona umjetnost koja propituje svoj medij. Jezgru Medijske zbirke MSU-a čine radovi rane kompjutorske grafike prikupljeni tijekom pet međunarodnih izložbi naslovljenih "Nove tendencije" (1961. – 1973.). Problem prikazivanja tih radova je to što više ne postoje računala na kojima su izrađeni. Drugi problem je njihovo očuvanje; djelo sada može restaurirati samo restaurator papira, jer je tehnologija kojom je nastalo "otišla" zajedno s prvim kompjutorom.

Kustosica Leila Topić, MSU

Koncem 60-ih godina prošloga stoljeća znanstvenik i umjetnik Vladimir Bonačić postavio je na kruništu robne kuće Nama interaktivni zapis koji se mijenjao; bio je to prvi medijski rad u našoj povijesti umjetnosti. Bonačić je surađivao s Ivanom Piceljem, a u zbirci MSU-a nalazi se njihov zajednički rad elektronski (računalno programirani) objekt T4. Kod takvog je djela važno sačuvati njegov integritet, no problem nastaje kada treba nabaviti elektronske dijelove iz 1968. godine koji danas, vjerojatno, ne postoje. Restauratorima ne preostaje ništa drugo nego da krenu u obilazak buvljaka.

Radovi Andreje Kulunčić uključuju hardver, softver i namještaj. Dokumentiranje ovoga rada može nam pomoći da ga sačuvamo za buduće generacije. Treba zabilježiti ne samo postavljanje i materijale od kojih je rad napravljen, već njegovu bit, umjetnikovu nakanu... Neizmjerno je važno uspostaviti interdisciplinranu suradnju između umjetnika, kustosa, restauratora i, u slučaju (novo)medijske umjetnosti, ljudi koji barataju informacijskim znanjima i vještinama – to je jedino jamstvo da će rad biti očuvan i prezentiran onako kako ga je umjetnik zamislio.

L. Topić završila je izlaganje duhovitim slajdom: "Students! If you have work that looks like rubbish*/garbage/waste/debris please label it clearly before you leave the building at night or it may be disposed of by the cleaning team who are brilliant but are not art critics.

*Alternatively, if your work looks like rubbish but you don't want it to, please seek tutorial advice." 

Radionica o zaštiti i restauraciji AV baštine (1. dio)

PIŠU: Sagita Mirjam Sunara i Benedikta Vilenica 
Uvodna napomena: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Studenti prve godine u ljetnom semestru prate nastavu iz kolegija Preventivna konzervacija 1. Na prvom ih predavanju obično upoznam s programom kolegija; nakon toga razgovaramo o definiciji pojma preventivno konzerviranje i pokušavamo ga objasniti primjerima iz prakse. Ove je godine početak bio nešto drugačiji. Nekoliko dana prije početka ljetnog semestra otputovala sam sa studentima u Zagreb; tamo smo sudjelovali u radionici o zaštiti i restauraciji audiovizualne (AV) baštine koju je organizirao Saša Tkalec iz Društva za zaštitu i razvoj baštine. Sutradan smo imali zakazan susret s Krešimirom Jadrom iz tvrtke Crescat, o čemu ste mogli čitati u prethodnom postu.

Studenti 1. godine konzervacije-restauracije na radionici o zaštiti i restauraciji AV baštine koju je organizirao Saša Tkalec iz Društva za zaštitu i razvoj baštine (snimila: S. M. Sunara)

Radionica je bila podijeljena u dva dijela. Jutro je bilo rezervirano za predavanja i projekcije restauriranih dokumentarnih filmova Krste Papića. Prikazan je i sjajni animirani film Zlatka Boureka Bećarac. U poslijepodnevnim je satima organiziran posjet Studiju Ater gdje su se sudionici radionice upoznali s postupkom skeniranja filmskih vrpci i digitalnog restauriranja skenirane građe. Aterovci su nedavno na You Tubeu objavili video zapis jutarnjih predavanja. (Hvala, Mirela Budimić!)

U ovom postu donosimo kratki prikaz predavanja dr. sc. Branka Bubenika, nekadašnjeg voditelja arhiva Hrvatske radiotelevizije, a u idućem sažetke predavanja Daniela Rafaelića, povjesničara filma, i Leile Topić, kustosice Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Nadamo se da će naši tekstovi pridonijeti buđenju svijesti o potrebi očuvanja (hrvatske) audiovizualne baštine.


Branko Bubenik: Zaštita audiovizualne dokumentacije

Pojam audiovizualni dokumenti rođen je na 10. kongresu UNESCO-a u Beogradu 1980. godine. Obuhvaća filmove i magnetoskopske vrpce raznih formata, analogne i digitalne videokasete te digitalne video diskove. Svi ti materijali imaju ograničen vijek trajanja pa treba pratiti njihovo stanje i pravovremeno organizirati kopiranje, tj. migraciju na nove medije.

Očuvanje AV dokumenata nije jedini izazov pred kojim se danas nalazimo. Očuvanje, tj. održavanje uređaja za njihovu reprodukciju, poput telekina – uređaja koji televizija koristi za pretvorbu filmske slike u televizijski elektronski signal – također predstavlja problem. Kada se neki dio telekina pokvari, ne možemo ga zamijeniti novim, jer se takvi dijelovi više ne proizvode. Smanjuje se i broj ljudi koji znaju servisirati telekina, kao i broj ljudi koji znaju na njima raditi. "To je veliko zlo (brzog) tehnološkog napretka," zaključio je Bubenik.

Telekino (preuzeto iz PPT-prezentacije B. Bubenika)

Naglasio je da je izrazito važno da svaka televizijska kuća ima svoju arhivu i da građu propisno čuva. Na zahtjev korisnika, TV arhivi trebaju omogućiti kvalitetnu reprodukciju AV dokumenata. Dao nam je i nekoliko korisnih savjeta za čuvanje filmskih dokumenata: trebaju biti pohranjeni u hladnom, suhom i čistom arhivskom spremištu. Što je temperatura niža, degradacija je sporija. Najvrednija se građa čuva u arhivskom frižideru. Jedini način da je se (trajno) spasi jest pravovremeno kopiranje, tj. migriranje na nove medije. Ipak, treba imati na umu da se kopiranjem uništava signal.

Na kraju smo ga pitali što se radi s originalima nakon kopiranja ili migracije; odgovorio je da originale treba trajno čuvati, jer je to osnovni princip arhivistike. Predložio je da se takvi dokumenti predaju na čuvanje Hrvatskom državnom arhivu.

Dr. sc. Branko Bubenik (snimila: S. M. Sunara)

Posjet Crescatu

PIŠE Josipa Krolo
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


U sklopu kolegija Preventivna konzervacija 1 profesorica Sunara je organizirala dvodnevnu terensku nastavu u Zagrebu koja je uključivala sudjelovanje u radionici o očuvanju i restauriranju audiovizualne baštine te posjet Crescatu, tvrtki specijaliziranoj za materijale za preventivnu zaštitu. O zanimljivim predavanjima s radionice pisat će moje kolegice Ana Marija, Viktoria i Benedikta, a ja ću se osvrnuti na ono što smo čuli i vidjeli u Crescatu.

Crescat se bavi distribucijom materijala i opreme za restauraciju i preventivnu konzervaciju. Prema riječima gospodina Krešimira Jadre, direktora tvrtke, Crescat želi osigurati kvalitetne i pristupačne proizvode za dugoročno sigurnu pohranu i(li) restauraciju umjetnina. Proizvodi koje nude raznoliki su, od arhivskih kutija, mapa i fascikla, materijala za zaštitu fotografija i negativa, papira, kartona i folija do restauratorskog pribora i opreme, mjernih instrumenata, uređaja za reguliranje vlažnosti zraka i namještaja za izlaganje i pohranu umjetnina.

U Crescatovom izložbenom salonu dočekali su nas gospodin Krešimir Jadro, direktor tvrtke, i njegov kolega Alan Andreis

Kroz dva predavanja koja nam je gospodin Krešo održao naučili smo puno korisnih stvari. Prvo je predavanje bilo posvećeno materijalima za zaštitu arhivske građe, knjiga, fotografija i negativa. U drugom je predavanju govorio o uređajima za mjerenje temperature, relativne vlažnosti i jakosti svjetla.

Naučili smo, primjerice, razliku između beskiselinskog papira i papira za trajno čuvanje. Većina papira koji su danas dostupni na tržištu imaju pH između 6.5 i 7, drugim riječima: nisu kiseli. Papiri i kartoni koji se koriste za pohranu umjetnina, međutim, trebaju zadovoljiti još neke uvjete. Važno je da ne sadrže lignin. Još važnije, trebaju biti blago lužnati, odnosno imati pH između 7,5 i 8,5. To se postiže dodavanjem pufera (kalcij karbonat ili magnezij karbonat). Budući da se alkalne zalihe s vremenom troše, i takav će papir jednom postati kisel no do toga neće doći tako brzo kao kod običnih papira i kartona. (Razlika između puferiranih i nepuferiranih materijala lijepo je objašnjena u Crescatovom katalogu koji smo dobili na poklon; objašnjenje možete naći i na njihovoj web stranici.) U Crescatu se može kupiti specijalni flomaster uz pomoć kojega se jednostavno može provjeriti da li je papir lužnat ili kiseo.

Gospodin Krešo nam je pokazao arhivske kutije različitih veličina i oblika

Sa zanimanjem smo pratili njegovo izlaganje

Gospodin Krešo nam je objasnio da se knjige nikako ne smiju izlagati na ravnoj podlozi, tj. potpuno otvorene (pod kutem od 180˚), jer se tako oštećuje hrbat. Knjiga treba biti izložena na specijalnom stalku 'M' presjeka s laganim nagibom od 25 stupnjeva. Stalak mora podupirati cijelu knjigu. Na tržištu su dostupne prozirne trake koje stranice knjige drže otvorenima. Žalosna je činjenica što se kod nas knjige još uvijek najčešće izlažu na ravnoj podlozi, što pridonosi njihovom propadanju.

Arhivske kutije trebale bi biti odgovarajuće veličine – zbog ekonomičnost (u depoima uvijek nedostaje prostora), ali i zato da pohranjeni materijal ne bi udarao o stijenke kutije prilikom prenošenja. Kutije moraju biti dovoljno čvrste da podnesu mehanička oštećenja. Poželjno je da se mogu sastaviti bez upotrebe ljepila. Ako su spojene ljepilom, ono bi moralo biti pH neutralno, a kod lijepljenja knjiga i reverzibilno. Zanimljiva osobina arhivskih kutija, osobito korisna za podrumske i prizemne depoe, jest njihova 24-satna otpornost na vodu. To znači da se karton tijekom 24 sata neće "raskvasiti", a to konzervatorima-restauratorima daje dovoljno vremena da spase pohranjeni materijal.

Očuvanje fotografskih materijala predstavlja osobit izazov. Naučili smo, primjerice, da se fotografije ne bi smjele čuvati u "običnim" albumima ili PVC uložnicama za fascikle. Samo su tri vrste plastičnih materijala prikladne za njihovo čuvanje: poliester, polipropilen i polietilen. Ne samo to; za pohranu fotografija smiju se koristiti samo materijali koji su prošli tzv. PAT test (Photographic Activity Test). Test pokazuje hoće li ispitivani materijal (kemijski) oštetititi fotografije, negative, slajdove, filmske vrpce itd. Materijali koji nisu prošli PAT test ne smiju doći u doticaj s fotografskim materijalima.

Svjetlost šteti umjetninama, ponajviše predmetima od tekstila i papira. Dnevna je svjetlost osobito opasna pa većina galerija i muzeja na prozore stavlja sjenila i zastore. Osim toga, na stakla se stavlja UV folija. Gospodin Krešo nam je pokazao svjetlomjer (luxmetar) i objasnio kako radi. Pokazao nam je i uređaj za mjerenje temperature i vlage, tzv. termohigrometar, naglasivši pritom da restauriranu umjetninu treba vratiti u siguran i stabilan okoliš, u protivnom restauratorski zahvat nema puno smisla.

Naučili smo ponešto i o materijalima za pakiranje umjetnina. Primjerice, plastične folije s mjehurićima, koje se koriste za sprečavanje mehaničkih oštećenja prilikom transporta, ne bi se smjele se koristiti za "trajno" pakiranje umjetnina, jer nisu kemijski stabilne. Melinex folija je odličan izbor. Neki se predmeti mogu umotati u Tyvek. Umotamo li predmet u beskiselinski papir prije pohrane u kutiju, produljit ćemo mu životni vijek.

Osobno mi je najzanimljiviji bio digitalni USB mikroskop Dino-Lite. Mikroskop je povezan s računalom (slika se gleda na monitoru), može raditi fotografije i videosminke. Jako je praktičan, što otvara niz mogućnosti za istraživanja – i igru.

Svoje zabavno i poučno predavanje gospodin Krešo je zaključio riječima da su skuplji i kvalitetniji materijali za preventivnu konzervaciju dugoročno isplativiji, jer je bolje spriječiti nego liječiti. Nismo se mogli ne složiti s njim.

Posjet Crescatu dao nam je kvalitetnu podlogu za daljnje učenje o preventivnoj konzervaciji. Profesoricu Sunaru je osobito veselilo to što smo sve materijale i alate mogli vidjeti uživo, a ne na slajdovima pa je najavila da će i iduće godine dovesti brucoše u posjet gospodinu Kreši i njegovim kolegama.

Zajednička fotografija ispred izložbenog salona tvrtke Crescat

Kome treba svjetlost, nama ili umjetninama?

PIŠE Maja Đelalija

Ispravila, dopunila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Svjetlost prenosi informacije iz svijeta u naše oči i mozak. Iako je svjetlost potrebna da bismo vidjeli umjetnine, ona pridonosi njihovom propadanju. Papir će na suncu brzo požutjeti i postati krt. Obojene tkanine izložene svjetlu blijede. Proces propadanja moguće je kontrolirati, no da bismo znali kako moramo ga razumjeti.

Što je, uopće, svjetlost?

Svjetlost je oblik energije. Vidljiva svjetlost je dio elektromagnetskog zračenja koje je ljudskom oku vidljivo. Obuhvaća valne duljine između 400 nm i 720 nm. Infracrveno zračenje obuhvaća EM zračenje s valnim duljinama od 750 nm do 1 mm, a ultraljubičasto od 400 nm do 10 nm.

Iako naše oko reagira na vrlo ograničen raspon valnih duljina, ono odlično raspoznaje sitne razlike unutar tog raspona. Te razlike nazivamo bojama. [1] Svaka spektralna boja ima svoju valnu duljinu.

Premda nam se čista bijela svjetlost čini bezbojna, ona sadrži sve boje vidljivog spektra. Kada bijela svjetlost padne na neki predmet, samo se neke boje reflektiraju. Reflektirane boje pridonose našoj percepciji predmeta. Crna površina potpuno apsorbira bijelu svjetlost, dok bijela površina u jednakoj mjeri reflektira sva valna područja bijele svjetlosti.

Kako svjetlost djeluje?

Tri su čimbenika važna u ovom procesu: količina UV zračenja u svjetlosnom izvoru, intenzitet osvjetljenja i vrijeme izlaganja predmeta [2]. Mehanizmi koji taj proces opisuju su: fotokemijske reakcije i efekt zagrijavanja [3].

Fotokemijske reakcije su kemijske reakcije potaknute, pomognute ili ubrzane izlaganjem svjetlosti. One uzrokuju promjene u molekularnoj strukturi osvijetljenog predmeta. Treba upamtiti da je svjetlost oblik energije. Molekule u predmetu apsorbiraju svjetlosnu energiju. Ako je ona jednaka ili veća od tzv. energije aktivacije (energija potrebna da bi molekula stupila u reakciju sa drugim molekulama), molekula prelazi u pobuđeno stanje. "Višak" energije može se manifestirati kao toplina ili svjetlost, može dovesti do kidanja veza unutar molekule, uzrokovati preraspodjelu atoma unutar molekule ili se prenijeti na drugu molekulu. Oksidacija je reakcija u kojoj "pobuđena" molekula prenosi energiju na molekulu kisika, koja potom stupa u reakciju s drugim molekulama i pokreće štetne kemijske reakcije. EM zračenje nižih valnih duljina ima veliku energiju (UV zračenje). Ta je energija bliska ili čak premašuje energiju aktivacije molekula u predmetu, što znači da može poticati fotokemijsku degradaciju predmeta. To, međutim, ne znači da je zračenje viših valnih duljina bezopasno. Naprotiv, apsorbirana energija IC zračenja uzrokuje zagrijavanje predmeta, a to ubrzava započete procese degradacije. Ne manje važno, zagrijavanje uzrokuje dimenzionalne promjene u materijalu i migraciju vlage u predmetu.

Sunčeva svjetlost ima visok udio UV zraka. I umjetni izvori svjetlosti mogu biti opasni. Primjerice, halogene i fluorescentne lampe emitiraju u UV dijelu spektra. UV zračenje treba potpuno eliminirati iz okoliša u kojemu se predmet čuva. Zastori mogu pomoći da se eliminira dio UV zračenja iz Sunčeve svjetlosti. Dodatnu zaštitu pružit će UV folije na prozorskim staklima. Fluorescentne lampe mogu se staviti u posebne navlake koje filtriraju UV zračenje. Predmet se može pohraniti u vitrinu izrađenu od stakla koje ne propušta UV zrake.

Kome treba svjetlost, nama ili umjetninama?

Svjetlost u muzejima i galerijama ne treba umjetninama, već ljudima koji ih dolaze gledati. Važno je shvatiti da se oštećenja predmeta uzrokovana svjetlom ne mogu eliminirati, ali se mogu svesti na prihvatljivu mjeru. Budući da su posljedice djelovanja svjetlosti kumulativne, oštećivanje se može usporiti ograničavanjem vremena izlaganja predmeta i reguliranjem intenziteta osvjetljenja.

Razdoblja intenzivnog osvjetljenja ili dugotrajnog izlaganja predmeta svjetlu treba dovesti u ravnotežu s razdobljem slabijeg osvjetljenja [4]. Kod osjetljivih predmeta jako je važno reducirati vrijeme izlaganja. Postoje različita rješenja: predmeti u stalnom postavu mogu se rotirati s predmetima iz depoa, vitrine se mogu prekriti, svjetlo se može paliti na senzor, vrijeme za posjete može se ograničiti...

Vitrina prekrivena tkaninom (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Je li blic štetan?

Na ulazu u muzej ili crkvu često možemo vidjeti znak zabrane korištenja fotoaparata s blicom. Uvriježeno je mišljenje da jaka svjetlost koju blic proizvodi može oštetiti osjetljive umjetnine i dokumente. Je li to doista tako?

Istraživanje Martina H. Evansa iz 1994. godine pokazalo je da količina osvjetljenja koju predmeti prime u galerijskim uvjetima (50 lx) tijekom jednog dana odgovara količini svjetla koju proizvede 7000 bliceva. Preporučena razina rasvjete za slike iznosi 200 lx, a to odgovara količini svjetla koju u jednom danu proizvede 30000 "običnih" bliceva. Istraživanje Davida Saundersa godinu dana kasnije potvrdilo je Evansove tvrdnje. Njegova su mjerenja pokazala da jedno "okidanje" blica s udaljenosti od 2.5 metara odgovara jednoj sekundi galerijske rasvjete. [5]

Dok god je broj "okidanja" blica manji od nekoliko stotina na dan, njihov utjecaj na umjetnine je zanemariv. Jedina opasnost prijeti ako se blic koristi na maloj udaljenosti od umjetnine. Naravno, kustosi imaju razloga za brigu ako svjetlost koju blic proizvodi sadrži UV zrake, no to najčešće nije slučaj.

- - -

Bilješke

[1] "Svjetlost", Wikipedia 

[2] "Lighting for Exhibitions", Museums and Galleries NSW

[3] PATKUS, Beth Lindblom, "Protection from Light Damage"

[4] "Preventive conservation", Wikipedia

[5] EVANS, Martin H., "Amateur Photographers in Art Galleries: Assessing the harm done by flash photography"


Ažurirano 8. travnja 2017. (S. M. Sunara)

Kad umjetnina putuje na izložbu...

PIŠE Josipa Marić

Ispravila, dopunila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Muzeji danas često posuđuju svoje zbirke ili pojedine umjetnine. To konzervatore-restauratore stavlja pred velike izazove. Kako spriječiti oštećivanje umjetnina u transportu? Što učiniti u slučaju nezgode? Može li se baš svaka umjetnina dati na posudbu?

S takvim pitanjima nisu suočeni samo muzejski konzervatori-restauratori. Krajem prosinca prošle godine s kolegama sam posjetila izložbu "Tizian, Tintoretto, Veronese, veliki majstori renesanse" u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu. Većina umjetnina prikazanih na toj izložbi pripada Crkvi. Netko je trebao otići u crkve i samostane, skinuti slike s oltara i zidova, zapakirati ih i dopremiti u Zagreb. Pretpostavljam da je taj zadatak bio povjeren lokalnim konzervatorima-restauratorima. I nas bi sutra mogao čekati takav posao.

Nathan Stolow posvetio je jedno poglavlje svoje knjige Conservation and Exhibitions: Packing, Transport, Storage, and Environmental Considerations standardima i konzervatorskim smjernicama za posudbu i transport umjetnina. U nastavku teksta donosim sažetak tog poglavlja [1].

Od čega krenuti?

Prije nego što se donese odluka o tome hoće li se predmet dati na posudbu, treba utvrditi u kakvom je stanju, odnosno može li podnijeti transport. Na posudbu, dakako, neće ići svaki predmet.

Kad je muzej odlučio dati svoju svoju umjetninu na posudbu, treba osnovati odbor za provedbu tog posla. Odbor odlučuje o tome kako će se predmet transportirati (kojim prijevoznim sredstvom), kako će biti zapakiran te kako će se kontrolirati mikroklimatski uvjeti tijekom transporta. U odboru bi trebao biti jedan konzervator-restaurator.

Od ustanove koja traži posudbu muzej treba prikupiti informacije o tome kako postupaju s izlošcima i u kakvim ih uvjetima izlažu. Ustanova, primjerice, mora jamčiti da će u izložbenom prostoru osigurati primjerene mikroklimatske uvjete.

Jedan od preduvjeta za posudbu je sklapanje ugovora ili sporazuma o posudbi. Ugovor u pravilu sadrži izvješće o stanju predmeta, zahtjeve u vezi pakiranja i mikroklimatskih uvjeta, opis načina transportiranja i načina predaje, imena odgovornih osoba i stupanj njihovog autoriteta, opis procedure za slučaj nezgode te imena ljudi koji odlučuju o konkretnim problemima. U slučaju da se predmet tijekom posudbe uništi ili ošteti, ustanova koja ga je posudila snosi novčanu i krivičnu odgovornost.

Pakiranje nije tako jednostavno!

Konzervator-restaurator daje smjernice za pakiranje, transport i prezentaciju, kao i za postupanje u slučaju nezgode. Njegov je zadatak sastaviti izvješće o stanju predmeta prije pakiranja. Ukoliko prati predmet tijekom transporta, on će sastaviti i izvješće o stanju predmeta nakon otvaranja sanduka za transport. Poželjno je da konzervator-restaurator nazoči pakiranju, prati umjetninu tijekom transporta te da bude prisutan prilikom otvaranja sanduka. Kako to izgleda, možemo vidjeti u videu "Jan Gossaert's Self Portrait: Preparing Art to go on Loan". Video dokumentira skidanje i pakiranje slike Portret muškarca Jan Gossaerta. Slika pripada Muzeju Currier, a 2010. godine bila je posuđena Muzeju Metropolitan za izložbu "Man, Myth and Sensual Pleasures: Jan Gossaert's Renaissance".

Umjetnina se ne može samo "ubaciti" u sanduk; treba je pažljivo pripremiti za transport. Kod slika na platnu, grafika, crteža i fotografija poleđinu predmeta treba zaštititi komadom čvrstog kartona ili lesonita. Slike na platnu ne bi smjele biti prejako napete. Staklo treba skinuti i zamijeniti akril plastičnim staklom, i to onim koji upija UV zrake. Ako je odlučeno da se staklo ne skida, treba ga oblijepiti selotejpom. Važno je provjeriti smještaj slike u okviru da ne bi došlo do klizanja ili pomicanja. Bilo bi dobro da se prije stavljanja slike u okvir u utor okvira postave trake od pjenaste gume ili drugog amortizirajućeg materijala, npr. filca. Slike na drvu nerijetko treba prenositi u sanducima s kontrolom mikroklime, jer burno reagiraju na promjene relativne vlažnosti i temperature.

Trodimenzionalni predmeti, poput skulptura, namještaja, etnografskih predmeta ili predmeta umjetničkog obrta, iziskuju specijalnu pripremu i nešto drugačiji način pakiranja. Ako je to moguće, predmet treba rastaviti na dijelove. Dijelovi se pakiraju zasebno, no treba ih propisno obilježiti i priložiti im dokument u kojemu je objašnjeno kako se spajaju. Kod teških predmeta prvo treba vidjeti kako je raspoređena težina, a zatim treba poduprijeti kritične točke. Složene konstrukcije s neobičnim izbočinama treba pažljivo umotati. Krhke dijelove treba osigurati.

Tekstilni predmeti, kostimi i sl. pakiraju se tako da se između njih stave listovi beskiselinskog papira. Predmeti se prije pakiranja mogu umotati, rastrti ili namotati na valjak. (Nešto slično vidjeli smo u Kozici.) U svakom slučaju, treba izbjegavati presavijanje.

I arheološki predmeti zahtijevaju specijalan pristup. Ako su metalni dijelovi podložni koroziji ili su osjetljivi na atmosferske utjecaje, predmete prvo treba zatvoriti u vreć(ic)e s odgovarajućim sredstvom za isušivanje. Tako će se relativna vlažnost održati na niskoj razini.

Materijali koji se koriste za pakiranje trebaju biti adaptirani na isti stupanj relativne vlažnosti i temperature na koje je adaptiran predmet. Da bi se to postiglo, otprilike tri tjedna treba ih držati u istom ambijentu s umjetninom.

Bilo kakva kutija ili?

Nathan Stolow detaljno opisuje materijale i način izrade sanduka za transport, no ja ću ovdje izdvojiti samo neke od njegovih smjernica.

Stolow ističe da sanduci za pakiranje trebaju biti od novog materijala. Najboljom smatra drvenu konstrukciju ("kostur") sa stranicama od vodootporne šperploče. Sanduci se mogu raditi i od drugih materijala, poput čvrstog kartona s valovitim središtem, plastike ili metala. Jakost i debljina "kostura" i stijenki ovisi o težini, dimenzijama i krhkosti predmeta. Sanduk bi trebao imati drške za hvatanje ili barem poprečne letve koje će rukovanje olakšati i učiniti ga sigurnijim. Kod velikih sanduka, baza bi trebala biti odignuta od poda da viličar može podignuti sanduk. S obzirom da treba izbjegavati vibracije i udarce, stranice sanduka ne bi se smjele spajati čavlima – kopče su puno bolje rješenje. Sanduk treba biti označen međunarodno prepoznatljivim simbolima ("lomljivo", "zaštititi od vlage" i sl.). Treba mu označiti dimenzije i težinu te navesti adresu pošiljatelja i odredišnu adresu. Na sanduku bi trebale biti upute za otvaranje (istaknuti koja se strana sanduka polaže na pod i gdje je poklopac).

Što se tiče transporta, njega obavljaju specijalizirane tvrtke. Jedna takva tvrtka posluje i u Hrvatskoj. Važno je napomenuti da se umjetnina, kad dođe na odredište, ne vadi odmah iz sanduka. Prije otvaranja treba sačekati između 12 i 24 sata. To osobito vrijedi ako je sanduk neko vrijeme bio izložen hladnim ili toplim uvjetima – tako će se spriječiti klimatski šok ili kondenzacija.

Iz svega navedenog vidimo da je pakiranje i transportiranje umjetnina izrazito složen posao kojemu treba posvetiti puno pažnje i planiranja.

- - -

Bilješke

[1] STOLOW, Nathan (preveo: Denis VOKIĆ), "Standardi i konzervatorske smjernice za transport umjetnina i izložbe", objavljeno u: Tehnike preventivnog konzerviranja muzejskih predmeta, Zagreb : Muzejski dokumentacijski centar, 2003.

Ilegalni odljevi i nedopuštena trgovina kulturnim dobrima

PIŠE Dominik Rajčević

Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Londonska aukcijska kuća Christie's nedavno je s dražbe povukla kopije dviju Meštrovićevih skulptura, Žena u molitvi i Sanjarenje [1]. Dvije su skulpture bile predstavljene kao originali i kao takve su ih namjeravali prodati. Prijevaru je spriječila Rumjana Meštrović, snaha velikoga kipara. Niska cijena (1500 – 5000 funti) i loša kvaliteta brončanih odljeva pobudili su kod nje sumnju. Gospođa Meštrović je znala da je kipar u svojoj darovnici iz 1952. godine zabranio umnožavanje skulpture Žena u molitvi. Nekoliko legalnih odljeva te skulpture čuva se u Hrvatskoj, SAD-u i Velikoj Britaniji. Nadalje, "prava" skulptura Sanjarenje izrađena je od kamena. Slučaj je istražila i prijavila aukcijskoj kući, a kada nije dobila odgovor, zaprijetila je da će uključiti policiju. Skulpture su tada povučene s dražbe.

Ivan Meštrović, Žena u molitvi (fotografija preuzeta iz članka objavljenog u Večernjem listu)

Odljevi – laka meta za falsifikatore?

Skulpture ponuđene na dražbi u aukcijskoj kući Christie's su ilegalni odljevi, načinjeni bez odobrenja Meštrovića ili njegovih nasljednika, koji su nositelji autorskih prava na kiparevu ostavštinu. Iako stručno pojmovlje još nije ujednačeno, mogli bismo ih nazvati kopijama. Kopije treba razlikovati od replika. Replikom se smatra svaka imitacija kulturnoga dobra ili njegovoga prepoznatljivog dijela, bez obzira na mjerilo u kojemu je izrađena. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (članak 66) propisuje da odobrenje za izradu replike daje autor ili nadležno tijelo [2].

Da bi načinili brončani odljev, "varalicama" treba samo kalup. Kalup se može pribaviti na različite načine. Izvorni se kalup može ukrasti, "posuditi", neovlašteno umnožiti... Kalup se može "uzeti" s postojeće skulpture, što je protuzakonito, no lako izvedivo kod skulptura koje se nalaze na otvorenom prostoru, bez stalnog nadzora. Razlika između originala i kopije je vrlo mala. Ako se za izradu kopije koristi ista slitina od koje je načinjen izvornik, razliku je (gotovo) nemoguće otkriti.

Ovo nije problem kod skulptura rađenih u kamenu i drvu, jer njih kipari rade sami. To znači da se na skulpturi razaznaje umjetnikov rukopis. Majstor je morao na tisuće puta udariti macom o dlijeto da bi dobio željenu formu. Moglo bi se reći da je nemoguće izraditi dva identična kamena ili drvena kipa. Vidimo da u tom slučaju ne vrijedi ona stara: "Sve je to na isti kalup."

Vratimo se još jednom Meštroviću. U članku koji je Vjesnik objavio povodom pedesete godišnjice njegove smrti, Ljiljana Čerina, muzejska savjetnica i kustosica Atelijera Meštrović, izjavila je sljedeće: "Moram naglasiti da je Meštrović mijenjao svoj stav o odljevima. Kao student, bio je gladan i nije imao novca za lijevanje. Naprosto je u određenim trenucima u većem broju lijevao ono što je mogao dobro prodati. Kasnije je Meštrović, kad je materijalno ojačao, mijenjao svoj odnos prema odljevima. Najgore je bilo razdoblje kad je zaključio da lijevanjem u bronci razbije gips i da na taj način onemogući daljnje lijevanje. To je po mome sudu bio najgori trenutak, ali hvala Bogu to je kratko trajalo. Kasnije je sam vodio brigu o tome koliko toga lijeva, te je promišljao o formi – koja forma ide ili ne ide u bronci – kao i o završenosti djela."

Ivan Meštrović (fotografija preuzeta odavde)

"Kad je sastavio darovnicu, 1952. godine, jako je dobro znao zašto je nešto bilo za odljev, a zašto nešto nije. Bio je jasan i glasan i točno je rekao što se smije, a što ne smije lijevati. Trebali bismo se voditi njegovim mislima. Može se zaključiti da se Ivan Meštrović ipak negdje odredio kako su tri odljeva u bronci dovoljna za jedno djelo. I da ih više ne bi smjelo biti. No njegova je supruga dopustila da se, primjerice, Vestalka lijeva u deset primjeraka. Danas nositelji autorskih prava, nasljednici su ti koji odlučuju o tome. Mi nismo suci, no kao stručnjaci koji se bave životom i djelom Ivana Meštrovića, smatramo da moramo poštivati njegovu želju. Isto tako, mora se poštivati Zakon o autorskim pravima i mi sigurno ne bismo lijevali skulpture bez suglasnosti svih nasljednika i nositelja autorskih prava." [3]

Kako se boriti protiv nedopuštene trgovine kulturnim dobrima?

Razmjena informacija ključni je alat u borbi protiv ilegalne trgovine kulturnim dobrima. Jako je važno istražiti podrijetlo umjetničkog djela. Veliki broj zemalja posjeduje baze podataka o nestalim ili otuđenim predmetima. Sumnjive predmete možemo provjeriti u registru kulturnih dobara. Zanimljivo je spomenuti da je na web-stranici Ministarstva kulture nedavno objavljen Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

UNESCO-ov ured u Veneciji izradio je 15-minutni edukacijski film o borbi protiv nedopuštene trgovine kulturnim dobrima u jugoistočnoj Europi. Film je objavljen i na mrežnim stranicama Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Gubitkom kulturne baštine, gubi se povijesni identitet zemlje, navodi se u tom filmu. Upozorava se da su mjesta s kojih se otima kulturna baština najčešće arheološki lokaliteti i vjerski objekti. Godine 1970. donesena je UNESCO-ova Konvecija o mjerama zabrane i sprječavanja nezakonitog uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva kulturnih dobara. Njezin je cilj bio suzbiti ili umanjiti nedopuštenu trgovinu kulturnim dobrima. Svaka nova zemlja koja potpiše, tj. usvoji ovaj dokument pomaže u borbi protiv krijumčarenja umjetnina. Evo nekoliko mjera koje pomažu u toj borbi:

• Stvaranje nacionalnih registara kulturnih dobara
• Pomno dokumentiranje i fotografiranje kulturnog dobra
• Digitalizacija umjetničkih zbirki
• Ograničenje trgovine, tj. izvoza/uvoza kulturnih dobara
• Suradnja država u borbi protiv nedopuštene trgovine
• Nadzor i licenciranje arheoloških nalazišta
• Obuka profesionalaca za uredno izvršavanje svojega posla
• Upoznavanje javnosti sa mjerama zaštite i rukovanja umjetninama te pozivanje na educiranje svih ostalih (djeca, turisti...)

Vrjednije zbirke trebalo bi dodatno osigurati alarmima, video nadzorom i sl. [4]

- - -

Bilješke

[1] PERŠIĆ, Jana, "Christie’s nudio lažne skulpture Ivana Meštrovića", Večernji list, 21. travnja 2012.

[2] Ministarstvo kulture, propisi

[3] PERITZ, Romina, "Ostavio nam je svoja najbolja djela i muzeje, a uporno ga zanemarujemo", Vjesnik, 29. siječnja 2012.

[4] UNESCO Venice Office, Fighting illicit traffic of cultural property in SE Europe (language: Croatian)