Izazovi u očuvanju suvremene umjetnosti

UVOD Sagita Mirjam Sunara, v. as.
PIŠU Nađa Šperac i Emilija Vranković
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara


U Multimedijalnom kulturnom centru u Splitu sredinom svibnja otvorena je skupna izložba suvremenih umjetnika pod nazivom "Volume Collection". Tema izložbe je knjiga, a radove je odabrao riječki umjetnik Nemanja Cvijanović. "Izložba sadrži vrlo opsežan raspon umjetničkih izraza, formi, formata i medijskih oblikovanja," prenosi portal Culturenet.hr, "od realnih tiskanih oblika, sa posebnim poglavljem posvećenim knjizi umjetnika (knjiga-objekt, knjiga-djelo, knjiga-teorijski rad), do manje očitih i očekivanih prijenosa i prijevoda knjige u medij videa, net arta, performansa, akcija, fotografije ili konceptualnog slikarstva."

Studenti konzervacije-restauracije na izložbi "Volume Collection" u MKC-u

Posjetila sam izložbu sa studentima prve godine. Svaki je trebao odabrati jedan rad, razmisliti o tome kakve bi probleme mogao imati za dvadeset godina i ponuditi rješenja za njihovo sprečavanje. Koje bi informacije trebalo prikupiti od umjetnika, a koje bi im mogle olakšati restauraciju tog predmeta u budućnosti? Kako bi se umjetnina trebala čuvati da bi se usporilo ili spriječilo njeno propadanje? (Okolišni uvjeti jako utječu na životni vijek predmeta; one koji žele saznati više upućujem na interaktivni alat Stored Alive!) Od studenata nisam tražila konačna rješenja; željela sam ih potaknuti na razmišljanje.

Evo što kažu Emilija Vranković i Nađa Šperac.

- - -

Stefano W. Pasquini, The Warning Sculpture (2005.)

Papir, selotejp, tinta

U kartonsku kutiju dužine cca 50 cm naguran je papirnati otpad: listovi papira, omotnice, listovi iz novina, ambalaža različitih boja i jedna dugačka kartonska rola na kojoj je flomasterom ispisano 'WARNING'. Na poklopcu kutije stoji drugi natpis flomasterom: 'YOU LIVE IN A FUCKING THIRD WORLD COUNTRY FULL OF CUNTS'. Oko kutije je omotana prozirna samoljepljiva traka.

Rad je izložen na podu galerije. Kako je papir higroskopan materijal, predmet ne bi smio biti izložen velikoj relativnoj vlažnosti (RV). Temperatura bi trebala biti oko 20 °C, a RV između 55 i 60%. (Veća RV pridonosi razvoju plijesni i gljivica.) Trebalo bi regulirati intenzitet svjetlosti i eliminirati UV zračenje kako bi se usporila fotooksidacija. (Posljedica fotooksidacije je tamnjenje i povećana krtost papira, dok boje blijede.) Idealno bi bilo izlagati umjetninu u prostoriji s prigušenom rasvjetom.

Osobiti problem predstavlja samoljepljiva traka kojom je kutija omotana i koja sprečava ispadanje papira koji su u nju nagurani. Ljepilo može migrirati na papir i uzrokovati lokalnu diskoloraciju. Za očekivati je da će zbog degradacije materijala traka promijeniti boju. Gubitak vezivne snage ljepila na traci može prouzročiti odvajanje sadržaja od kutije.

Da sam u prilici, umjetniku bih postavila nekoliko pitanja. Je li važno koji se materijali nalaze u kutiji? Jesu li materijali spontano odabrani? Koje novine je koristio, koje omotnice, ambalaže kojih proizvoda? Gdje je nabavio te materijale? U slučaju da materijali koji se sada nalaze u kutiji propadnu, može li ih se zamijeniti drugima? Mora li se novinska stranica zamijeniti istom ili će poslužiti bilo koja stranica iz novine? Je li važan raspored slaganja papira? Je li kutija transportna ili prodajna? Je li bila ranije korištena? Treba li imati logo? Bilo bi mi važno doznati koju vrstu ljepljive trake je koristio te mora li rad biti izložen na podu ili se može odignuti nekoliko centimetara? (Ovo bi bilo jako važno kao mjera zaštite od poplave.)

Mladen Stilinović: Prvi maj (1975.), Odnos noga kruh (1978.), Frizeri (1975.)
Fotografije

Iako su fotografije sada u odličnom stanju, naš je zadatak razmišljati o njihovoj budućnosti, odnosno o mjerama zaštite koje bi valjalo poduzeti kako bismo osigurali da i buduće generacije mogu u njima uživati. Fotografije su na zid pričvršćene obostrano ljepljivom trakom ili nekim sličnim materijalom, no smatram da to nije najprimjereniji način izlaganja, jer se prilikom skidanja može oštetiti papir, odnosno poleđina fotografija. Predložila bih da se fotografije uokvire pod nereflektirajuće staklo sa zaštitom od UV zračenja. Nereflektirajuće staklo promatračima će omogućiti nesmetano uživanje u fotografijama. Fotografije će biti zaštićene od prašine, a smanjuje se i rizik od oštećenja uzrokovanih neprimjerenim rukovanjem. Druga je mogućnost da se fotografije pričvrste na podlogu od tvrdog beskiselinskog kartona; za ovo bi se mogli koristiti tzv. photo corners. Kartonska bi podloga trebala imati kukicu za vješanje.

Vezano uz mikroklimatske uvjete, fotografije bi trebalo čuvati pri temperaturi od 20 °C. Optimalna relativna vlažnost je između 30 i 40%. Svakako treba voditi računa o osvjetljenju prostorije: treba izbjegavati direktno osvjetljenje i izlaganje velikoj količini svjetlosti, jer će boje izblijediti.

Ukoliko se fotografije neće uokvirivati, predlažem da se svaka spremi u 'košuljicu' od polietilenske folije (Melinex), a onda u kutiju od beskiselinskog kartona ili u metalnu ladicu. Ako ovo nije moguće, između svake fotografije treba umetnuti beskiselinski papir (paziti da mu pH vrijednost površine ne bude veća od 8!) i fotografije horizontalno pohraniti u kutiju. Na kutiji bi trebala biti naljepnica s imenom i prezimenom umjetnika, nazivom svakog rada i godinom nastanka. Kutija bi se trebala pohraniti na suho mjesto (izbjegavati podrume, tavane koji prokišnjavaju i sl.).

Fotografije su zalijepljene na zid jedna pored druge, u tri reda. Od kustosa izložbe ili od umjetnika trebalo bi doznati je li važan redosljed kojim su izložene ili on može biti proizvoljan. Umjetnika bi trebalo pitati posjeduje li negative fotografija. Bilo bi dobro pribaviti kopije u slučaju da se pozitivi izgube ili oštete toliko da ih se više ne može izlagati. Jako je važno doznati je li je umjetnik fotografije radio ručno ili strojno. Ako ih je radio ručno, a nije dobro isprao fiksir, fotografije mogu požutjeti.