Martek u MKC-u

PIŠU Nives Mijić i Tina Tomšič
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, v. as.

Vlado Martek, Poezija u akciji (2010.)

Papir, tekstil, drvo, staklo

Kako prepoznati, razumjeti i usporiti propadanje djela suvremene umjetnosti? Do prije nekoliko tjedana nisam o tome razmišljala. Pitanje mi je zanimljivo jer je kod takvih eksponata često važna interakcija s posjetiteljem. Tema izložbe koju smo posjetili u MKC-u je knjiga, a neke od izloženih predmeta posjetitelji su mogli uzeti u ruke, listati, proučavati... Na predavanjima iz kolegija Preventivna konzervacija 1 dosta smo slušali o propisnom rukovanju umjetničkim predmetima – kako pomiriti te dvije stvari? Teško da možemo natjerati posjetitelje da navuku pamučne rukavice i pažljivo diraju eksponate.

Kao predmet studije odabrala sam rad postkonceptualnog umjetnika Vlade Marteka naslovljen Poezija u akciji. Umjetnik je pod staklo uokvirio osam zbirki poezije. Knjižice su raspoređene u dva reda, a preko njih su samoljepljivom trakom pričvršćene ženske gaćice. Poleđinu 'slike' tvori tanka drvena ploča, vjerojatno stari rad istog umjetnika. Ploča je oslikana bijelom i zlatnom bojom. U gornjem dijelu crnom su bojom ispisana slova. Ukrasni okvir načinjen od četiri jednostavne drvene letvice.

Rad bi trebalo pohraniti u tamnom, čistom prostoru uz konstantnu relativnu vlažnost (50 - 65 %) i temperaturu (15-22° C), jer su papir, tekstil i samoljepiva traka vrlo osjetljivi na svjetlost i oscilacije relativne vlažnosti. Zbog osjetljivosti papira i tekstila na svjetlo, predložila bih zamjenu postojećeg stakla nekim koje apsorbira, odnosno filtrira UV zračenje. Osvjetljenje pri izlaganju trebalo bi biti muzejsko (rasvjetna tijela koja ne emitiraju IC i UV- zračenje) i ne bi smjelo biti jače od 50-100 luxa. Predmet ne bi trebalo izlagati dnevnom, tj. sunčevom svjetlu, a ako nema drugog izbora, na prozore treba postaviti UV- filtre i zavjese ili rebrenice. Posjetiteljima koji se koriste fotoaparatom treba zabraniti upotrebu bljeskalice. Trebalo bi ispitati osjetljivost oslika na dasci koja tvori poleđinu Maretkove 'slike'. Kako predloženi uvjeti za izlaganje i skladištenje odgovaraju najosjetljivijim materijalima, držim da će biti podesni i za ovaj oslik.

Za pravilan pristup konzervaciji i restauraciji ovakve umjetnine jako je važan umjetnikov doživljaj vlastitog djela. Da sam u prilici, kroz razgovor bih pokušala doznati kako je djelo nastalo. Umjetnika bih pitala o stvaralačkom procesu; kako bira i kombinira materijale, kada smatra da su njegovi radovi završeni? Koje je sve materijale upotrijebio u ovom radu? Kojim je bojama oslikana daska? Kako je zalijepio gaćice? Zanimalo bi me imaju li odabrani materijali neko značenje? Zašto je odabrao baš te knjige? Imaju li boje njihovih korica i ženskih gaćica simbolično značenje? Ako tekstil degradira, mogu li se gaćice zamijeniti istim ili sličnim modelom ili treba restaurirati izvorni materijal? Treba li knjige restaurirati ako se oštete? Koliko je važno da stranice knjiga budu neoštećene, ili je li dovoljno da su korice očuvane? Je li izvorno značenje djela izmijenjeno oštećenjima, ili se poruka i dalje prenosi unatoč propadanju? Koja je ideja djela i koliko je važno značenje korištenih materijala u odnosu na poruku?

Vlado Martek, Poetski objekt (?)

Papir, glina

Očuvanje, restauracija i izlaganje djela suvremene umjetnosti iziskuju potpuno novi pristup. Koriste se novi materijali; neke od njih teško je sačuvati, a za neke se još ne zna kako će se starenjem ponašati. Zato su konzervatori-restauratori suočeni s velikim izazovima. Analizirala sam jedan "poetski objekt" Vlade Marteka, knjigu Michaela Mansfelda Ne budi ničiji podanik kojoj su dva kuta 'zapečaćena' glinom tako da se ne može otvoriti. (Nismo sigurni kako se rad zove, a ako vas zanimaju Martekovi 'kiparski' radovi, pročitajte što umjetnik o njima kaže.) Rad je bio izložen na drvenoj zidnoj polici, a do njega je bila još jedna knjiga. Iako nije isključeno da se radi o jednom radu, ja sam obradila samo Mansfeldovu knjigu.

Papir je osjetljiviji materijal od gline, pa bi se okolišni uvjeti u izložbenom prostoru ili prostoru za pohranu trebali njemu prilagoditi. Osjetljiv je na svjetlo, neprikladnu relativnu vlažnost i temperaturu. Temperatura u izložbenom prostoru trebala bi biti oko 22°C, a relativna vlažnost između 50 i 65%. Naravno, važno je izbjegavati nagle i velike oscilacije temperature i RV. Rasvjetna tijela ne bi smjela emitirati UV zračenje. Htjela sam predložiti da se predmet stavi u vitrinu, no prvo bi trebalo pitati umjetnika (ili kustosa) je li polica sastavni dio rada, je li predviđeno da ljudi uzimaju predmet u ruke i sl.

Djelo bi trebalo pohraniti umotano u beskiselinsku foliju i položeno u kutiju od beskiselinskog kartona. U prostoru za pohranu također treba paziti da mikroklimatski uvjeti budu stabilni i primjereni. Kutiju bi trebalo držati na mračnom mjestu.

Razgovor s umjetnikom pomogao bi nam da što bolje i kvalitetnije konzerviramo i/ili restauriramo njegovo djelo, što je jedno od osnovnih načela konzervacije suvremene umjetnosti. U razgovoru s umjetnikom pokušala bih doznati kako je djelo nastalo te koju ideju prenosi. Zanimalo bi me od kojih je materijala napravljeno: jesu li to samo papir (knjiga) i glina ili je glina pričvršćena nekim drugim materijalom? Ima li glina simboličko značenje? Zašto je odabrao baš tu knjigu? Ako se knjiga jako ošteti, treba li je restaurirati ili se može zamijeniti istom knjigom?

Kad sam na izložbi uzela predmet u ruke, primijetila sam da se na stražnjoj strani odlomio komadić gline. Umjetnika bih pitala treba li se nedostajući komad nadomjestiti, ili je proces propadanja, odnosno oštećivanja, dio poruke koju djelo prenosi? (Treba ispitati kako umjetnik doživljava starenje i propadanje materijala, utječe li to na poruku njegovog djela te, konačno, je li mu važnija autentičnost materijala ili poruke?) Ako predloži restauraciju, pitala bih ga treba li se cijeli komad gline zamijeniti novim, ili zahvat treba ograničiti na oštećenje, što je 'klasični' pristup u restauraciji.